Hladna jutra tisine
koja bih oplakao neki drugi put,
srce ploce mermerne
razbio bih i bacio u kut...
da to sam ja!
na korak od vrha do dna...
Uspavani lahor koji dusom mili,
slobodan sokol koji nebom jezdi,
sta im vrijedi kada cu sve u uragan pretvoriti,
sokola do zvijezda povesti
i nece me moci pratiti...
sta vrijedi zivjeti...
bez ljubavi...
Eto na kraju svatih ja sam ipak usamljen,
zvjezda sjevera koja bi ovu noc bila u tvojim rukama,
sjajna,
vrela,
nasmijana kao nikada...
ali...nema te...
kazaljke su stale...
kazu mrtve duse se bude sa ponoci...
lazu...
jer na moje prozore godinama niko ne pokuca...
valjda se boje
kucati na okna koja od ljubavi su satkana...
Tako sam usamljen u prostirki bjeline,
vjetar zarobljen u sobi tisine,
srce na podu...kuca
sta to na njemu pise pokusavam vidjeti,
urezane su te rijeci,
niti suze ih nemogu izbrisati,
volim te ludice
kada ces vec jednom to svatiti...
I ove ruke koje pruzam k njemu nisu moje,
volio bih vratiti ga u grudi svoje
ali sta kada niti tijelo nije moje,
sve je to tvoje...
nisam zelio ali sam pozelio,
nisam htio ali se dogodilo,
sanjao sam i usnio,
kako bi to bilo divno
da me volis barem malo...
