srijeda, 14. travnja 2010.

Kako bi bilo divno...

Hladna jutra tisine
koja bih oplakao neki drugi put,
srce ploce mermerne
razbio bih i bacio u kut...
da to sam ja!
na korak od vrha do dna...

Uspavani lahor koji dusom mili,
slobodan sokol koji nebom jezdi,
sta im vrijedi kada cu sve u uragan pretvoriti,
sokola do zvijezda povesti
i nece me moci pratiti...
sta vrijedi zivjeti...
bez ljubavi...

Eto na kraju svatih ja sam ipak usamljen,
zvjezda sjevera koja bi ovu noc bila u tvojim rukama,
sjajna,
vrela,
nasmijana kao nikada...
ali...nema te...
kazaljke su stale...
kazu mrtve duse se bude sa ponoci...
lazu...
jer na moje prozore godinama niko ne pokuca...
valjda se boje
kucati na okna koja od ljubavi su satkana...

Tako sam usamljen u prostirki bjeline,
vjetar zarobljen u sobi tisine,
srce na podu...kuca
sta to na njemu pise pokusavam vidjeti,
urezane su te rijeci,
niti suze ih nemogu izbrisati,
volim te ludice
kada ces vec jednom to svatiti...

I ove ruke koje pruzam k njemu nisu moje,
volio bih vratiti ga u grudi svoje
ali sta kada niti tijelo nije moje,
sve je to tvoje...
nisam zelio ali sam pozelio,
nisam htio ali se dogodilo,
sanjao sam i usnio,
kako bi to bilo divno
da me volis barem malo...

Nedostajes mi kao zivot...

Nedostaje mi blagi povjetarac u mojoj kosi,
zumbul mirisni izgubljen u zelenoj travi,
nedostaje mi planinsko sunce na licu,
bistri potocic mali u svom zuboru...

Nedostaje mi u praznoj ruci tvoja ruka,
na usnama zrelim okus tvojih usana,
nedostaje mi srce moje iz grudi
koje spava tamo uz tebe u tvojoj postelji...

Nedostaje mi ona moja dusa izgubljena
koja je davno otisla od mene
pa sad uz tebe seta,
nedostaje je mi moj smiraj kolibe male
u kojoj te upoznase ove oci sanjive...

Nedostajes mi Ti...
bez tebe sam sjenka,
nedostajem samom sebi...
nedostajes mi...
ne kao zena...
ne kao ljubav...
ne kao tren...
ne kao ceznja...
nedostajes mi kao Zivot...

Pretraga