utorak, 8. prosinca 2009.

More tisine...

Sapuce talas za talasom"vrijeme je,vrati se"...
noge bose u pjeni miline,
pjesak njezno podlazi pod prste
i sjena vec do pola se predala
tim tihim nocnim valovima,
jos samo ovo tijelo se drzi obale
zeljno necije tople ruke...

Vrijeme je istine...
zar ne...
ona se uvijek boji
reci se...
vrijeme je talas za talasom sapuce,
vrati se more zove,
u plave dubine...
u njima rijeci prestanu biti vazne,
rane manje bole,
a spilje samoce...utociste...

Godine zivljenja svakako prodju
i od njih samo slike ostanu,
blijede i poguzvane,
tek pogled koji vrati sjecanje
koje traje trenutaka par,
a onda iscezne,
u uzdah se pretvori...
i pomisli,
bilo je to neko vrijeme...

Samo jedna kutija...
ona se vrlo rijetko otvara...
u njoj svaka slika je nova,
sama pomisao da ce ruka krenutii otvoriti,
stvori zebnju...suzu...
i da se ne otvori,
ona svakim danom boli,
ona ne prolazi,
sa njom se zivi...cuti...

Godine mogu da prolaze,
vrijeme,talasi,dubine,
ali jedno samo ostaje,
ono sto srce nije uzelo...
to se cuti,boli,zivi,i cezne...

Sreca ili tuga,
suza ili osmijeh,
na kraju vrijeme istinu kaze,
srcu tiho u noci sapne
i samo mi tada znamo
kako imamo lazan osmijeh za druge
dok u nama sve jeca i place...

Pretraga