Nezovi je Andjele...

Dodjoh da te vidim

na tren samo,

i ponudim ovo srce malo,

kad mi tvoja sestra rece

ne trazi je Andjele,

njene ruke su isprosene...

Ne zovi je molim te,

oci joj suze vlaze,

ne zovi je

jos pogledom ruke njene

tvoje traze,

nemoj pusti je,

za boga smiluj se,

ovaj covjek sto prosi je

on Andjele voli je,

pusti da njene usne

zavole njegove...

Sta prosjak

na kapiji tvojoj trazi

u trenu pomisli,

i sta osim ljubavi

ja mogu ti dati,

suze svoje ostavih

sestri ti na dlanu

i rekoh

pozeli joj molim te srecu...

Odlazim moja ljubavi

nemogu srecu ti kvariti,

u tvoj zivot prekasno sam dosao

da bih te pitao

mogu li biti tvoj vjecno...

Evo krisom cu kapiju zatvoriti

sestri jos jedan suzan pogled dati,

okrenut se i pustim drumom otici...

kako jecam i suzom se gusim

nezelim ljubavi ti da vidis...

Kosmar...

Kosmar me prati kroz moje snove,

kroz moje dane,

kosmar u svakom novom jutru koje osvane...

Tek skupim jos malo onoga

preostalog osmijeha

i pustim ga u vjetar,

neka krene do tvojih prozora,

da mi budes sretna kad nemogu biti ja...

Nisam te znao voljeti,

nisam znao niti lagati,

doci ce neko drugi

koji ce znati cijeniti to sto ima...

Meni se nije dalo da poljubac ti spustim,

kose netaknute milujem,

rukama svojim tvoje ruke ugrijem,

nije mi se dalo da ti glavu

naslonim na grudi

i bezbrizno uspim na njima,

neko ce to moci...

Isina boli kad spoznas da ljubav ne prolazi

i lazu svi koji vjeruju u to

ni meni

ni tebi,

zaborav nece doci,

a vrijeme nemoze pomoci...

Ono ce samo nizati nove rane zivota

pokusat cemo naci neku radost

ali toplih ruku nece biti

ni drhtaja,

nicega,

jer srce nemoze dva puta voljeti...

Idem sada suzo moja,

idem put svog nespokoja

vise ti nemogu kvariti svitanja

pokusaj me zaboraviti,

jedino sto ostaje

i sto ti zelim pokloniti

su ova moja ljubavna slova,

pokazi nekom ko dodje u zivot tvoj

neka nauci koliko te treba voljeti

kad ja nisam sretan sto te nemam

neka on bude sto te ima...