petak, 15. siječnja 2010.

Nezovi je Andjele...

Dodjoh da te vidim
na tren samo,
i ponudim ovo srce malo,
kad mi tvoja sestra rece
ne trazi je Andjele,
njene ruke su isprosene...

Ne zovi je molim te,
oci joj suze vlaze,
ne zovi je
jos pogledom ruke njene
tvoje traze,
nemoj pusti je,
za boga smiluj se,
ovaj covjek sto prosi je
on Andjele voli je,
pusti da njene usne
zavole njegove...

Sta prosjak
na kapiji tvojoj trazi
u trenu pomisli,
i sta osim ljubavi
ja mogu ti dati,
suze svoje ostavih
sestri ti na dlanu
i rekoh
pozeli joj molim te srecu...

Odlazim moja ljubavi
nemogu srecu ti kvariti,
u tvoj zivot prekasno sam dosao
da bih te pitao
mogu li biti tvoj vjecno...

Evo krisom cu kapiju zatvoriti
sestri jos jedan suzan pogled dati,
okrenut se i pustim drumom otici...
kako jecam i suzom se gusim
nezelim ljubavi ti da vidis...


Kosmar...


Kosmar me prati kroz moje snove,
kroz moje dane,
kosmar u svakom novom jutru koje osvane...

Tek skupim jos malo onoga
preostalog osmijeha
i pustim ga u vjetar,
neka krene do tvojih prozora,
da mi budes sretna kad nemogu biti ja...

Nisam te znao voljeti,
nisam znao niti lagati,
doci ce neko drugi
koji ce znati cijeniti to sto ima...

Meni se nije dalo da poljubac ti spustim,
kose netaknute milujem,
rukama svojim tvoje ruke ugrijem,
nije mi se dalo da ti glavu
naslonim na grudi
i bezbrizno uspim na njima,
neko ce to moci...

Isina boli kad spoznas da ljubav ne prolazi
i lazu svi koji vjeruju u to
ni meni
ni tebi,
zaborav nece doci,
a vrijeme nemoze pomoci...

Ono ce samo nizati nove rane zivota
pokusat cemo naci neku radost
ali toplih ruku nece biti
ni drhtaja,
nicega,
jer srce nemoze dva puta voljeti...

Idem sada suzo moja,
idem put svog nespokoja
vise ti nemogu kvariti svitanja
pokusaj me zaboraviti,
jedino sto ostaje
i sto ti zelim pokloniti
su ova moja ljubavna slova,
pokazi nekom ko dodje u zivot tvoj
neka nauci koliko te treba voljeti
kad ja nisam sretan sto te nemam
neka on bude sto te ima...

Pretraga