Cuj!

Cuj!

fijuk vjetra dok usamljenim parovima

nocnu baladu pjeva...

Cuj!

sapat tisine pustinjske oaze

dok jezdi nebom

ka zaljubljenim koji se vole...

Cuj!

klasje psenice kako nice poljem,

svoje plodne glavice pomalja iz zemlje

radujuci se danu okupanom suncem...

Cuj!

kako mi kosa se povija

pod nicijim rukama,

netaknuta lezi razbacana

izmedju bijelih jastuka...

Cuj!

zov izgubljenog vremena

skriven duboko u tajnim odajama

stoljetnih piramida drevnog Egipta...

Cuj!

pjesmu jednog usamljenog pjesnika

koji zar ima u svojim ocima

kako pjeva da ljubav je vjecna...

Cuj!

moje srce od granita

kako puca poput leda

kada pomisli

koliko te silno zeli ljubiti...

Izgubljeni vrt

Eto malo sam bio i pokusao

led otopiti...

dusu dati...

malo,malo a dovoljno...

San zaledjen,

krik ne pusten...

na ovoj svojoj planini

ja bih da ostanem,

voljen i ne voljen,

svacen i ne svacen,

nudjen a ne uzet,

pozvan udji slobodno,

a sa vrata pobjegao...

Moj cvjet crni

zelio bih suzom zaliti...

da nitko nevidi...

svoj vrt

zidom nebeskih visina ograditi...

bez vrata...

bez prozora...

medju borovima

snijegom pokrivenim

sa tisinom u njima uzivati...

Koliba...

stol bez icega...

gitara i kamin

tople ruke dvije

oci iskrene...

to je sve sto mojoj dusi treba...