Nedostajes mi...

Za moje ledene dvorane duse

treba jedna topla ruka,

osmijeh srece,

rijec utjehe,

suza iskrena,

a ti to imas...

Za moje snove

trebaju krila,

sneni pogled,

topla zima,

ljubav bez stida,

a ti to imas...

Za moje bolno srce

trebaju cvrkuti ptica,

jedna planina,

usamljena tisina,

tiha setnja

izgubljenim maglama,

a ti to imas...

Za moje proslosti,

moje danasnjice,

moje buduce osmijehe,

za moje sve...

ma kako da ti kazem

trebas mi,

nedostajes,

za sve moje

jednostavno nedostajes...

Brod zivota...kraj...

Mnogim mracnim vodama sam plovio,u beznadju cesto bio,sam sa sobom

svoje strahove zivio i na kraju svatio...najveci moj neprijetelj sam bio ja

sam sebi...samo sebe sam se bojao...Previse leden da bih pred ljudima suze

pustio,a toliko slab u sebi da bi se mogao opirati navali osjecanja iz moje

dubine.U svoje odaje sam se zatvarao i tamo u mraku usamljen jecao.

Oholost i pokvarenost ljudskog roda nemogu da svate oni koji ne osjete na

sopstvenoj kozi koliko boli morati zivjeti za druge i nadati se da ce nekada

doci sunce u nase zivote koje ce bar malo i nas ogrijati,i u nase odaje tame

posadi jedno zno srce koje ce klijati natoljeno nasim suzama.A one

stoljecima teku unutar nas da ih niko ne vidi.

Uz majku bez majke...

Pored oca kojeg nema...

Sa bratom-sestrom koji su tek jedni u nizu poznanika...

Bez bozica kome se svi tako veselo nadaju...

Bez bajrama koji tek po prici znam sta je...

Nova godina bez voljene...

Usamljen u moru zelja koje nikada nisu bile ostvarene...

I ostade zivot koji trebam eto tek zivjeti...

Moja brod za negdje sam usmjerio prema pucini i otvorenom moru,bjezeci

od obale ljudskog roda.Sa snom u mislima,za koji sam mislio da nikada

necu pretociti u javu.Tim snom vodjen,jer jedino njega sam imao i jedino

taj san me drzao jos uvijek zivim,krenuh vjetrom nosen za negdje.

Godine lutanja me donesose na obale ostrva koje samo u snovima sam

vidio.Visoki planinski vrhovi opasani maglom.Malo nize njih primjetim

bjelinu vjecnog snijega,dok cijelo osrtvo je obraslo prekrasnim

zelenilom.Daaa u sebi samo rekoh ovo je moj dom.Stope sam u pijesak

stavio i samo se svom brodu zivota okrenuo uz rijeci "ovdje ostajem

zauvijek,vi moji poznanici krenite put svog zivota.Usamljen cu na ovim

obalama cekati svoju Vilu".I da, moj brod zivota sa svim poznanicima se

okrenuo i nestao u obzorju neba koje se u daljini stapa sa morem.Bio sam

usamljen bez ikoga,na ostrvu koje smatram svojim novim

domom.Odjednom niotkuda,tik iza mojih ledja,prozbori neki tihi glas

poput Andjela "dobro dosao u moj dom,ljubavi moja vec dugo sam te

cekala i nadala se da ces jednog dana ipak doci".Svaki dio moje nutrine je

zaigrao,lik joj nisam ni vidio ali po glasu vec sam znao to je moja Vila,ona

koja ceka stoljecima svog jedinog covjeka kojeg voli.Rekoh ne okrecuci se

"moja Vilo dosao sam u tvoj dom,vec znas pricati jezik ovih svih zivotinja

koje su na tvom ostrvu,znas im navike,znas zivot,a ja sam ti samo u ovim

otrcanim kaputima dosao,mozda cu ljubavi moja biti izgubljen u tvom

svijetu,mozda necu moci nauciti njihov jezik govoriti???"

"Ne moj Andjelu"rekla je "uz mene ces sve nauciti,ja cu te uciti,samo neka

si mi dosao moja jedina ljubavi"

Okrenuh se i pred sobom ugledah predivan lik od kojeg zastaje moj dah.Za

nekoga mozda bi bila obicna zena,ali za mene ona je jedna i jedina Vila sa

kojom zelim na izgubljenom ostrvu daleko od svih,sa rukom u ruci cekati

nova jutra prepuna sunca i topline.Cekati srecu i tugu,cekati sve uz samo

dvije rijeci proste VOLIM TE...

Brod zivota...dio 1...

Dugo sam je trazio vec mi se cini stoljecima.Nekako zalutao sam na svim

svojim stazama srece i nesrece.U svakom momentu sam pomisljao ohh

Boze dali sam to ja jedini koji ima svoj svijet i niko ne zeli uci u

njega.Previse snova i prepuno romantike koja samo ljubav zeli.Ni kule ni

gradove,samo jedan topli zagrljaj koji vjecnost znaci.Da se u njemu utopim

poput malog pticeta,tako bespomocnog...Prepustim poljupcima i dodirima

iskrene srece.Da,odvec dugo sam sanjao o tome.Vrijeme mi kose prosaralo i

donijelo poneku boru na mome licu.Dali od borbe sa zivotom ili od

beznadja u koje sam krocio.Putevi bez cilja mi bili dom.Skitnice

prijatelji.Oni obrazovani utociste u meni trazili.Izgubljene duse se nadale

da ce dobiti svog vodju.A ja poput pirata,gusara,neki svoj usamljeni brod

sam ukrao i na njemu jedino sretna bio.Svoju posadu nikada nisam

zelio,bio sam sam sebi dovoljan.Nosi me bura od obale do obale,sa nadom

da cu nekada naci svoju Vilu koja uspavana ceka na nekoj obali

mora.Vremenom,ljudi su htjeli na moj brod uci,zeljeli pratiti moju potragu

za jednom zenom,svi zeljeli samo moju nedu ispuniti,i nikada mi nije bilo

jasno zasto me prate,zasto zele poci za mnom,zasto zele za moje ideale

ginuti.Ne to nisam spoznao,a u sebi sam plakao.Okrenem se i vidim koliko

njih je iza mene i zele biti moji prijatelji,zele me voljeti,a ja nemogu srce

podijeliti svima.Ono je samo njeno,od jedne Vile za kojom tragam.Toliko

slomljen,i tako sanjivim ocima,a previse jak da prkosim nadolazecem

vremenu,u meni nalazise neki hram koji sve vise i vise zele posjecivati,crpiti

svoju snagu za nadolazece godine,moj brod napunise i vise nikoga nisam

mogao na njega primiti.Pogled u te duse iznova me tjerao na plac.Zasto

zele ici za mnom...zasto zele biti uz mene kada je ovo moj cilj...zasto zele

ginuti za nesto sto je moj san...zasto nemogu biti sam u svojim snovima i

sa svojom Vilom...

Zasto,to je vec krupno pitanje za cijeli zivot...

Teret sam ponio sa sobom,a nisam ga zelio,prijatelje ne zelim jer samo

jedna ljubav moja Vila mi moze biti moj najiskreniji

prijatelj,brat,sestra,majka,otac ona moze biti moj san...ostalo sve su

poznanici...

I krenuh na put u potragu za necim sto je nezamislivo,za vjecnom ljubavi...

Oluje mi jedra lomila,sav moj put taj teret od ljudi koje ne zelim mi samo

dusu slamao.Toliko pokvarenosti,toliko jada,toliko izobilicenih

dusa,pretvaranja,zavidluka,to srce moje nije moglo da podnese.A morao

sam da trpim na svome brodu zivota...jedno je samo bilo istina,ma zasto

me prate,kada zelim svojoj Vili doci sam...I samo nju imati bez igdje

ikoga,samo nju voljeti do kraja zivota,samo njene usne ljubiti,samo sa

njom stariti,samo njoj ljubav poklanjati pa neka kazu da sam i lud...

Izgubljene duse...

Jos jedna kisica necujno rominja,

mozda to nebo tiho jeca

da ga niko necuje,

ili moja slutnja u dusi

se igra sa nemocnim srcem malim...

Odvec previse sam snen da svatim

kako tezak kaput nosim,

suzama nebeskim natopljen

od bitaka zivota istrosen...

Jos jedan korak u lokvu ka nigdje,

pogled zjapi u nista,

praznina i strepnja

treperi pomjesana u kapljicama kise...

Zalutao opet sam,

nista novo za noge umorne,

usamljen,

vec navikao na to,

bolujem

jer boli kada ljubav boluje...

Mozda,

u ovom zivotu sreca meni

nije namijenjana,

zato je bolje

da sklopim njegove stranice

polako i tiho se povucem,

nestanem,

isceznem,

odem

u labirint usnulih dusa

koje cekaju svoja

poslednja jutra

kao dar sa neba...

Vjecnost...

I ova noc ce proci

ugasit ce se zvijezde plam,

tisina ce nestati,

car prestati,

novo jutro svanuti mora

a sa njim i taj zamor

uzavrele mase

koja ide negdje bez cilja,

bez snova,

bez sebe,

bez icega...

Hladan kaput ponovo cu navuci,

kosu lagano pustiti

skriti lice i oci

sa tim tankim vlasima,

noge ce same ici

put napamet znaju,

i opet trebam biti nasmijan

opet trebam biti zanosan

i opet ce me zeljeti,

opet cu morati svoje snove skriti...

A tako bih rado

zamjenio dan za noc,

ehh,

tako bih rado,

rosnu travu gazio,

sa bistrog potoka se umivao,

izmedju borova po iglicama setao,

poj veselih ptica slusao,

tako bih rado ruku pruzio

i samo sa jednom zenom stario,

sa njom se budio

osmijehom joj oci obljubio,

rukama vode nosio,

tako rado bih...

Tako rado tisinu sanjam

bez igdje ikoga

samo me za ruku drzis ti

moja ljubavi,

i ne nezelim se buditi

tu sam sretan

tu te imam,

java samo donosi nova lica

koja nemaju tvog lika,

gomila neka

koja tumara ulicama zivota,

zele da su sretni pet minuta

zar je to sreca

zar je to zivot???

Poklonit cu im jedina

taj tren koji traje nekoliko minuta

mada i to mi bude zao

biti bez tvoga lika pred ocima,

ali...

vjecnost je velika

ona je nasa

i nju ti poklanja

ova moja dusa

koja te voli do beskraja...

Suze moje...

Jedna za drugom

samo tiho padajte

nedajte da niko cuje vas

prasak u mrkloj noci...

Niz moje lice polako krenite

kvasite suvog obraza kozu

poput bujice poslije kise

pretvarajte se u potok mali

i na usne moje gorko dodjite...

Obrisat cu vas jezikom toplim

da niko ne vidi,

oci malo otvoriti,

dlanovima ukloniti,

dignuti glavu

i bol svoj skriti...

Tecite ...

jer vi cutite

na oci izlazite i nista ne pitate

iznesite svu bol ove duse

vi suze moje vrele,

tecite i recite

volim je

i toliko sam

tuzan bez nje...

Pustite me...

Pustite me ovu noc...

samo jos ovu noc

pustite me...

bolujem svoje boli,

pustite i ne pitajte

zasto u kutu usamljen placem,

ma pustite

meeeee...

Svoju ljubav objasniti nemogu,

niti tugu u srcu sakriti

zato

pustite...

samo me pustite...

prijatelji prosli i buduci,

zlobnici,

idite od mene svi,

ovu noc...

i jos bezbroj narednih noci

zelim samo nju u mislima traziti...

Ali samo veceras cu reci,

neka tiho...

tise,

najtise,

zvone tambure cigana

za moju dusu...

I kada u oku suze mi spazite

nepitajte,

cutite sviii...

jer neznate zasto padaju,

moju ljubav ne trazite

naci je necete,

pustite meeeee,

iditeeee,

odlazite,

neznate koliko daleko srce mi stanuje...

Bole ove oci kad nisu uz nju,

bole grudi,

boli me srce,

boliiii me sveee,

kako ljepo da Vam kazem

tuzan sam

i moje mjesto je usamljeno

jer nema nje...

Trebam samo tambure

da kroz njih osjetim njene dodire

neka sviraju

tiho,

da ispijem tu casu vina,

bosonog u zimi

njoj da pjesmu napisem,

uz klavir neka neko je pjeva

i neka poleti pjesma ta

do njenih prozora,

neka joj sapne

koliko je moja dusa njena...

Gdje si jedino moje...

Dok me ovo sumorno nebo

prepuno crnih oblaka plasi,

trebam te...

Munje iz njega samo sto ne krenu

oluja se sprema,

zastiti me...

Ruke negdje pruzam da ih uzmes

gube se u ovoj tmini,

traze te...

Sve njezne rijeci cutim

cuvam ih u grlu mi stoje

za tebe...

Gdje si jedino moje

postelja mi odise na tebe...

Pokusavam reci...

Pokusavam objasniti nebu

da u dusi imam dugu

ljepsu nego sto ce ikada

ono samo moci napraviti...

Pokusavam ptici reci

da od nje mogu ljepse pjevati

krila besmrtna dobiti

i vinuti se put nebeskog plavetnila

tamo visoko gdje ona nije nikada bila...

Pokusavam tuzi,

bolu,

proslosti,

sapnuti da mi drugovi vise nisu,

neka potraze druge izgubljene duse,

jer moja je svoju Vilu pronasla...

Samo mogu voljeti...

Sve svoje njezne rijeci

cuvam za tebe,

i onaj pupoljak ruze

negdje u planini

ceka tvoje njezne ruke

da u njima procvjeta...

Snove sam sakrio

da bi ih tebi poklonio,

srce zaledio

u okove stavio

da bih ga tebi donio...

I nemogu ti nista dati,

nemogu niti stijena biti,

nemogu leden postati,

ja...

ja...samo mogu te voljeti,

bas onako prosto,

iskreno,

naivno,

toliko jednostavno

da u ocima vidis mi srecu,

na usnama zelju,

a u grudima ceznju i vatru...

Bas tako sretno,

bez igre,

bez misli,

bez ratova cije ce starije ostati,

ko ce u pravu biti,

cije rijeci ce vazne postati,

ne...

snove kada dokucis

i njih u jednoj zeni osjetis

da ih sanja isto kao ti

tada samo ostaje da

je svim svojim srcem volis,

bas kao i ja

toliko prosto,

toliko jednostavno,

toliko naivno,

toliko iskreno,

kazem volim te moja Vilo...

Lane moje malo...

Lane moje malo

evo zima ce,

hladni prsti decembra

ponovo ce,

nase malene nosice

crvene da ucine,

pahulje bijele

djecici maloj srecu da donose,

a ja bez tebe,

lane moje malo...

Na tren i kocije sa praporcima

u moje misli dolete,

idila i sreca

tog djeda bozicnjaka,

kome li ove godine

sprema darove

i na cija vrata ce kucati,

mozda,

mozda bas na tvoja,

da ti pokloni jedan paket mali

koji drhti,

jedan paket u kojem moje srce zivi,

lane moje malo...

Uzmi ga,

oko moje plasljivo,

stavi u kut

tamo ispod drvceta

na kojem Andjel stoji

i u ponoc otvori

njezno to srce poljubi

i zelja ce da se ispuni

tvoj Andjel ce uz tebe biti,

lane moje malo...

Samo ona,moja Vila...

Odlazi tugo,

vise nedam da mi vrelim suzama

lice kvasis,

odlazi,

vise te sestrom necu zvati,

umri i ti bolu,

mada si brat mi bio

sve ove puste godine,

lomio me i lagao...

Lagao si svoga brata,

sada punim srcem ti kazem

umrii bolu prokleti,

umri bratu ne iskreni,

a i ti odurna sestro

kojoj ti je ime tuga,

udaj se vec jednom

i nadji svoj ukleti dom,

odlazite oboje zauvijek...

Predugo u vasim kandzama sam bio

srecu tek po malo osjetio,

i nanovo svaki put vracali ste me

u ledene tamnice vaseg ocaja...

Dostaaaa,

urlik moj po prvi put cu pustiti,

nikada moje snove

niste uspjeli razumjeti,

moje ledene ruke niste dali usreciti,

nikada brate i sestro

vi odurne nakaze zivota,

nikada niste svatili gdje mi dusa spava,

ali,

samo ona zna,

ona vas je pobjedila,

ona je voljela,

ona je plakala,

ona se molila,

ona pati i kada se sve lomi,

ona zna voljeti srcem cijelim,

ona moje snove u hladnoj postelji sniva

moje vlazne oci usnama brise,

ona je ta moja gorska Vila,

ona je ta koja kaze

"idemo moj Andjele sa nicega krenuti

i ponovo se roditi,

ja i ti sami u ljubavi"

ona

i samo ona,

moze me do smrti voljeti,

i nju

i samo nju

do smrti ce ovo srce voljeti...

Ruza ne mirisana...

Tu u vrtu ruza

prosetah nosen mirisom sna,

tek ovlas rukom

dodirnuh latice mnogih,

ali ne bjese tako njezne

njihov miris ne osjetih,

ruke povukoh,

u strahu,

u zbunjenosti,

zasto te premile latice

moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi

vrtlar stari je ulozio u njih,

tako divno izgledaju,

miris pustaju koji dusu plijeni

i tako isto,

zanosno,

ruke pruzaju...

A onda sred mirisa istoga

u kutu vrta,

na osami bez ikoga,

u trnje zarasla,

listovima prekrivena,

od ruke vrtlara ostavljena,

ne mazena,

ne okopana,

divlja,

samoj sebi prepustena,

rasla,

cutala,

miris svoj ugasila,

cvijet davnina nije pustila,

i sva u leptirima razigranim rasla

njih u svojim laticama napajala,

ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,

a vrtlar me za ruku vracao,

ne strance,

ne prilazi njoj,

vidis koliko predivnih ruza

moj vrt ima,

pa svaka je na svoj nacin jedinstvena

zasto bas nju da uberes,

pa niti trnje,

niti lisce,

niti travu oko nje neda mi okopati,

divlja je strance,

njene latice ne mirisu,

njene boje se u oblacima skrivaju,

nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,

njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,

usne su ostale nijeme,

oci ukocene

prema tom kutu obraslom gledale,

trazile neki put

izmedju trnja i uvelog lisca

samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,

zasto se skriva ta ljepota njena,

zasto je usamljena,

nedokuciva,

zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,

glas razuma i vrtlara nije dopirao

do njih,

same su krenule put trnja i glogova,

rukama golim i stopalima bosim

razgrtah put

samo da vidim te latice srece,

culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade

vidjevsi sliku nestvarnu,

kako krocim u tu obraslu divljinu

i moje noge i ruke ostase ne ranjene

ruzine bodlje povijase se

ne zeleci povrijediti me,

uvele lisce

postade zeleno,

i oci ugledase ono sto su dugo trazile,

blistava poput kisne rose na suncu,

u tisini tame,

povijena ka tlu,

rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,

kao da se stidjela mirisati,

kao da se bojala

koliko mirisati moze...

U zanosu srece te

uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,

"starce,

samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,

samo nju ponijeti,

samo nju milovati,

samo ovu crnu ruzu

starce moj,

zelim zauvijek na srce staviti

i samo nju vjecno usnama ljubiti"...

Pahulje bijele...

Doci cu ti,

negdje sa zimskom noci,

snjegovi bijeli kada pocnu

uz vjetar sjeverac

igrati igru sa pahuljama bijelim...

Doci cu,

sa injem u kosi

i jednom ledenom ruzom u ruci,

tiho se pojaviti

krisom da me niko ne vidi

tebe i sebe skriti

i nemoj me odati,

nikome,

cuvaj me,

nedaj me,

precuti me,

neka sa tvog lica samo osmijeh citaju,

odgovore naziru,

i kada pitaju reci

to mi pahulje bijele

srecu donose...

Da,

doci cu stazom zavejanom

kojom niko krocio nije,

bez sjenke,

bez kaputa,

bez icega,

gol sa ovim srcem u grudima

i njega iscupati

pred tebe staviti

da vidis jedina

kako samo kuca za tebe

moja voljena...

Milo moje...

Htio sam prestati,

zelio nestati,

poj ptice proljetne

u sebi gusio,

tamnim sumama krocio,

bez puta,

bez sutra,

zivio,

stario,

i u sebi umirao,

srecu pokopao

sa bolom sazivio,

volio...

i nisam zaboravio...

Dobro jutro tuzi sam pozelio,

suzom se umivao,

sa bolom koracao,

Bogu se molio

i prestao,

i on me napustio,

ruke digao,

prokleo,

zivio sam

i u sebi umirao...

I djavla sam zvao

iz pakla ga budio,

da sjedi sa mnom

pomiluje ili ubije svojom rukom,

ali zalud

ni on me nije cuo,

nije zelio,

zivio sam,

a polako umirao...

Volio te,

zelio te,

cekao te,

a nisam imao te,

staze u trnje pretvorio

i zakopan u mjestu ostao

bez sjenke sam bio

i nisam tada znao

da svojom sjenom si prekrila moju,

i svaki moj korak pratis u stopu,

cutis,

zelis,

ali glas niti da izustis,

jer se bojis da me toliko volis...

I vrijeme odluci

ono sto srce zeli,

suze u tami progovore neizrecene rijeci,

o Boze mogu lagati sve

ali od jedne istine nemogu pobjeci,

njega cu voljeti do smrti...

Dok ja sam navikao cekati,

vec odavno znam sta srce zeli,

pod istom onom vrbom

kraj rijeke cu se sklupcati,

na osami da me niko ne vidi,

cekat cu da bol prestane,

cekati da kazem

volim te milo moje...

Volim...

Moju tugu u ocima

ko moze da svati,

budjenje usamljenim jutrima

ko da razumije,

san tisine u predjelu planine

ko moze da voli,

sirote ruke ko da prihvati

osim tebe,

ti razumijes,

ti volis,

ti me prihvatas,

ti me zelis,

ti ljubavi samo ti

mozes sve u meni da osjetis...

Zabranjuju i da volim,

na lomacu kletu me stavljaju,

mojom dusom

kao pocjepanim kaputom se igraju,

zasto,

zasto nemogu samo da volim

onog koga zelim,

pa zar nisam dovoljno tugovao,

zar nisam dovoljno poklanjao

ono sto sam mogao

zar nisam dovoljno usamljen bio,

zar nisam dovoljno plakao...

Evo i dusu na pladanj vam stavljam

i srce kidajte ,

svaki dio moga tijela imajte,

suzama mojim se napite

poslije gozbe objesne,

ali nju mi ne uzimajte

jer ona mi je sve,

bez nje

nema vise ni mene...

tako stidno,

tako grubo,

tako milo,

tako jednostavno,

tako bolno,

tako sretno,

reci cu

volim je...

OPROSTAJNO PISMO...

Oprostite mi svi ali ovako mora biti.Neka oproste i oni koji su u mojim

pjesmama nalazili sebe i oni koji su zeljeli me,i oni koji nisu, i oni koji su

samo povremenu bili tu.Oprostite mi svi.Oprostite ako sam nekoga i

povrijedio,oprostite ako su moje suze u pjesmama bile toliko jake za one

koji su citali,oprostite sto je jedan muskarac plakao i suzama pjesme

pisao...oprostite sto sam pisao,to sam radio zbog nje...

Reci cu Vam istinu i to poslednju,neka ovo budu i poslednje rijeci jednog

Andjela...Zelio sam samo jedan kutak iz kojeg mogu pisati i ono sto

osjecam staviti tu da i drugi slicni meni mogu se u tim rijecima naci...Pisao

sam o njoj,pisao sam njoj,pisao sam mojoj Vili,pisao sam jedinoj zeni koju

ovo srce zeli.Svaku pjesmu sam posvetio njoj,ovo mjesto u nekom

virtualnom svijetu posvetio sam njoj,moje suze,moj san,moje samoce,moja

lutanja i cekanje suncanih jutara,posvetio sam njoj.Nikada nisam zelio biti

popularan,niti da moje pjesme neko objavi i na njima

zaradjujem,NEE,pisao sam ono sto mi iz srca izlazi,pisao sam dusom i

osjecajem.Pisao sam za nju...suze u ocima uvijek su bile za nju...jer je

jedina uz koju ova dusa umorna zeli ostariti...

Bol moju ne primajte licno,niti ove suze koje kvase tipke po kojima moji

prsti kucaju,na tren samo osjetite i zamislite svog Andjela kako place dok

ovo pise...svako slovo natopim po jednom suzom...i u svakoj tacki dajem

predah ovom srcu koje nemoze da kuca istim taktom kao onda kada je

smireno...istina je... bol cu ipak sam uzeti za sebe...Trudio sam se na sve

Vase komentare bar po neki da stavim svoj,trudio se da oni koji osjecaju

moje pjesme ne ostanu uskraceni za moje rijeci i kako se obracam njima,to

je kao da me ne interesuje njihova prisutnost tu...to onda znaci da nekoga

omalovazavam,ne nisam to zelio...trudio sam se,strasno sam se trudio da

uoblicim svoje rijeci i nekako bezbolno kazem da ovaj Andjel pripada samo

jednoj Vili.Oni koji me prate vec odavno, nije tesko moje rijeci preslikati i

reci to su moje poruke.Dovoljno je mojih par pjesama procitati i imate sliku

cijelu o Andjelu...i boju kose i boju ociju i lice u mnogim pjesmama sam

ugradio sebe i svoj lik.Pisao sam dusom i zelio sam da ona cita ono sto

pisem,jer sam pisao njoj...

Boli me dok ovo pisem,boli me ...strasno bole ove rijeci...

Znam da ce i mnoge od Vas ovo boljeti,ali kao mene nikada...

Ne krivite me,ne krivite sto samo nju mogu voljeti,ne krivite sto samo njoj

mogu pisati,ne krivite molim Vas sto samo nju zelim...

Vec odavno srce mi je uzela,svojim snovima...

Ta Vila je Arwen,ta Vila je Tina,ta Vila je Andjela uzela...

Jos jednom oprostite i ne krivite,moje pjesme ce da stanu,moju bol cu

skriti,moje ce usne ostati nijeme,a moje oci i tijelo vjerujem da ste sve imale

i ljubile.Nekome bi bilo drago da ga tolike zene zele i vole,ali ja nisam taj

meni je ipak dovoljna samo jedna koja ce do smrti me voljeti...

Neka bude muk i tisina,neka me odnese vjetar zaborava,neka moje ime

ostane prasina razasuta po dinama,neka moja ljubav bude poslednja moja

zelja da me poljubi toplim usnama...

Zelio sam svoju Vilu pjesmama dozvati,zelio sam svoj san imati,zelio sam

svoju kolibu i kamin topal,zelio sam sretan biti,zelio sam sa Vama svoje

osjecaje dijeliti,zelio sam jednom je dovesti i svima je predstaviti,zelio sam

od srece plakati,ali nije mi se dalo...

Oprostite tugu cu skriti,rijeci pokusati zaboraviti,svoje pjesme

ugasiti,kovceg bola sa sobom ponijeti i u tisini polako plakati jer moju

ljubav niste mogli razumjeti...

Oprosti mi moja Vilo,oprosti mi Tina,nemogu ti ljubavi pisati...oprostite

Mi svi...

TI...

Ti moja zvijezdo sjevera,

moju dusu si digla iz pepela,

iz mraka dubine okeana

na sunce izvela...

Ti ruzo usamljena

za mnom si jedina plakala,

svoje njezne ruke sklopila

i moje ime u molitvi dozivala...

Ti si moje jeseni kisa

u proljeca cvjetna pretvorila,

leptirov razigran let

u moje oci stavila...

Ti zbog koje zivot vrijedi zivjeti,

ti zbog koje vrijedi cekati,

ti zbog koje vrijedi mrijeti,

ti ljubavi,

ti si moja bivsa,

sadasnja,

buduca,

nevjesta nevjencana,

Vila ne ljubljena,

ruza ne mirisana,

suza radosti ne isplakana,

ceznja ne dokucena,

ti,

ti si mi srce ukrala i zakljucala

negdje ga cuvas

u vrtu svojih mirisnih jorgovana,

ti ljubavi,

ti moja jedina ljubavi,

samo ti mila moja

nemoj me nikada izdati

i reci da ces me do smrti voljeti...

Moglo je drugacije...

Kad srusimo sve,

i u prah i pepeo

pretvorimo nase zelenilo,

ruzama pokidamo latice

a njihovim trnjem

pospemo pute

gdje bosim nogama

krociti moramo,

tek tad svatimo...

moglo je drugacije...

I ta jesen kada dodje

u nase duse se uvuce,

usamljenim korakom kroz opalo lisce krenemo

dok pogledom neku pokislu

skitnicu uz put sazaljivo pogledamo,

tek tad se sjetimo

kako je ljepo grijalo

to sunce koje je proslo...

Evo kise ce uskoro

sa njima i zeleno lisce

polako da umre

padne,

i pogazeno da bude,

bas kao i zivot koji prodje

a sunce ne uzme,

ljubav ne osjeti,

na kraju oci sklopimo

i svatimo,

moglo je drugacije

mogli smo voljeti

i sretni biti...

Tiho negdje na nekoj osami

nase tijelo hladno ce pokopati,

hvalospjev na kraju izreci,

kriz postaviti,

ime ispisati,

okrenuti ledja

i za tren nas zaboraviti,

sutra nas niko se nece ni sjecati,

osim onih koji su nas voljeli

i jedino oni

u snu ce potajno jecati

i prosaputati

moglo je zivote moj biti drugacije...

Moja Gospo 2...

Evo Gospo svijecu ti palim

ovim drhtavim rukama svojim,

lomim se sam sa sobom

neznam vise od cega sam stvoren,

dali to crnu krv imam,

reci mi na tren iskrena budi

gdje me ovaj zivot moj vodi...

Ko sam ja Gospo moja,

dali uopce pripadam tu gdje jesam,

zasto si mi dala toliko ljubavi i snova

koje nemam kome da dam,

nemocan sam u maglovitim jutrima

nemocan pred rijecima,

"nemogu da volim vise od ovoga

koliko te Andjelu sada volim"...

Koji kriz na mene si stavila

pece me i boli,

zar zelim mnogo,

zar trazim nesto veliko,

zar koliba trosna

je dvorac pun raskosi,

zar je ljubav do smrti samo uzrecica

koju si ti izmislila,

pa zar i ti nisi u kolibi zivjela

i zasto onda dvore nisi zeljela,

zasto,

zasto,

zasto si to cinila,

dali si i ti Gospo voljela?

Da,

ipak ovu cu svijecu ugasiti,

jos jednom te pogledati

i pitati dali jos uvijek

neko svijecu pali i za ovog Andjela

kojeg ste moja Gospo stvorili

da bi na njemu ucili

koliko smrtnik

zeli da voli

i

bude voljen...

Lisce brsljana...

Noge od olova,

ruke od mramora,

srca iznemoglog,

ociju sklopljenih,

krocih sam u tu tamu...

Bez sebe sam vec odavno

ali bez tebe...

navikao nisam,

ti jedina zvijezdo moja vodiljo

ti,

za koju zivot vrijedi zivjeti...

Ali taj tren dodje i

tama me uze pod svoje

osjetih da uz mene nisi

nemam te,

nemam ni sebe,

pogledom te trazih

u pomrcini snova,

na uvelom liscu brsljana

tvoje suze zelih

da napoje moju dusu zednu,

cvjet u kosi ti zamisljah,

ruku ti milovat

pozeljeh...

izgubljen u ocaju,

zarobljen u sjecanju,

svatih

za ljubav treba dvoje...

Trgnut iz svog svijeta

dolaskom nepoznatih glasova,

spoznah istinu gorku

na hridini mora sjedim usamljen

i valovima pricam

ono sto osjecam

jer drugog nikoga nemam,

a tako bi zelio na tren

da uz sebe tebe imam...