Veceras budi zanosna i ljepa
raspleti kose bujne,
u povjetarac pusti miris
tvoga opojnog tijela,
i tek krisom
ocima krupnim
predji preko tih smrtnika
koji zele usne da ti ljube...
I nemoj biti ledena
nemoj biti gruba
nemoj biti nedodirljiva,
pusti neka ti pridju
sigurno u mislima imaju
neku novu pricu
zanimljivu,
sretnu,
ili tuznu,
ali je imaju
osim ako nisu gusani
koji ni dvije rijeci
izgovoriti neznaju...
Tesko je tvoj svijet razumjeti
i samocu koju treba zivjeti,
tesko je naci osobu
i u njoj sebe citati,
tesko je
vrlo tesko voljeti,
patiti,
plakati,
sreci se nadati,
tesko je svoju dusu ubiti
i protiv nje ici,
tesko je samoj sebi reci
moram nekoga imati
znam da nije taj
ali bar usamljena necu biti...
I dok rijeci nekog iz mase
budes slusala,
kroz njega gledala
naizgled se malo smijala,
on jadan ce se truditi
i u trenu pomisliti
evo vec na moju pricu pada
ipak cu biti neka faca
koja je osvojila
jednu zenu koja je bila nedodirljiva...
Eh,tada
dolaze samo dvije misli
koje ti zeli reci,
soba mi je blizu
ili mogu li telefon dobiti,
ipak na to se sve na kraju svodi...
I pomisli u taj cas
tvoj Andjel ulazi,
prekriven svojom tamom
sa ocima iz kojih se tisina cita
neobican kao uvijek
stidljivo usamljen,
u dusi vec znas da rijeci koje ce reci
nece biti ocekivane
nekada vec ti davno kazane,
zamolit ce za ples
i pruziti ruku svoju,
pogledat ce te u oci
krisom se osmjehnuti,
dok ce tiho upitati
mozes li voljeti
nekoga ko te zeli
do smrti voljeti...
Hoces li mu ruku tada pruziti,
zelis li sa njom zaplesati,
mozes li ga voljeti
i za njim umirati
dok on bude umirao za tobom?...
