Dusa koja se zarekla na ljubav
trazi sebe medj' opojnim zovom sirena,
dok poradjamo buducnost
kao mrtvu zoru nadanja,
tek juce zahvaljujemo nekome
sto je unakazio nas dom
nikakvu sadasnjaost razapeo na kriz
pa nas boli...ah kako nas boli
sto lazemo svakog
dok dusa bi vrisnula istinu...
I mozda sutra pocne zivot iznova
ali sam od sebe on se nuditi nece,
jer on je kao kamencic
dok ga ne sutnes da se kotrlja
nikada se nece pomjeriti sa mjesta,
i sutimo dok dusa zivotu se nada
u kojem postaje kamencic
koji se otkotrljao sa brda
na kojem nikada
ljubav nije rasla...
