četvrtak, 14. siječnja 2010.

Dosao je kasno...

Kazu dosao je kasno,
nekako sa prvim proljetnim vjetrom
dok su pupali prvi cvjetovi,
iz neke magle se pojavio
usamljen na tom juznom drumu,
ali dosao je kasno...

Rekose crn je bio,
kose mu bijahu pustene
i povjetarac je lagano mrsio vrhove,
dok naocalama skrivase pogled,
na licu se nista citalo nije,
ali suze na obrazima rekose sve
njih nije mogao skriti,
jer dosao je kasno...

O njoj su znali sve,
znali su je svi bolje od njega,
njene navike,
njene ljubavi,
njen zivot,
njeno prezime,
on nista nije znao
nije zelio niti znati,
on ju je volio,
beskrajno volio i vjerovao u nju...
nista drugo nije vazno bilo,
ali rekose dosao je kasno...

Svi oko nje znali su da ima nekoga,
zeljeli su i doznati sve o njemu
ali ona je skrivala svoju ljubav
bojala se da ga ukradu,
cuvala ga u srcu
zarobila svoju i njegovu dusu,
ali pomisli san nikada nece doci
njegove usne nece ljubiti,
pomisli Andjela je tesko imati
i koliko je slaba na njega,
sa njim kada je kao da nije ona,
pomisli dovoljno je malo osjecati
a razum ne gubiti...

Rekose za nju da je bila
jaka,cvrsta,
straha nije imala od bilo cega,
ali nisu znali istinu sto je krila
duboko u sebi,ubijala...
niti ime mu naglas izgovoriti nije smjela
jer bi zadrhtala,
jedino on je bio taj kojeg se bojala,
zato sto ga je ludo voljela...
i svatila je u casu tom
kasno je...

Pogled oci u oci,
na jednoj strani sretna lica,
osmijeh i pjesma vesela
i njemu poznata zena u bijelom...
u rukama buket bijeli,
preko lica veo skrivase oci uplakane...
na drugoj strani on,
usamljen,
bez pjesme,
bez svatova,
bez icega osim srca
kojeg je zelio njoj pokloniti...
ali dosao je kasno...

Drhtala je i plakala,
suze nije mogla suzdrzati,
niti bol svoju skriti,
u trenu sve je svatila,
livade bosim nogama nece gaziti,
iz njegove ruke bistri potocic piti,
na dekici kraj njega nece lezati,
kolibu malu nece imati
ljubav zbog koje se umire
nece osjetiti,
ali sve odvec bi kasno...
na ruci prsten je sijao...
na usnama karmin se pokvario
u kojeg je on toliko vjerovao...

Dok je stojala u mjestu kao od kamena
on joj pridje,
po prvi put mu lice pogleda,
usne,
u tren skinuo je naocale
ispod kojih se ukazase uplakane
zelene oci,
sva ljubav svijeta je stanovala
u tim ocima,
a sada su plivale u suzama...

Rece tiho,
"nisi me ljubavi zvala
za kuma,
niti svata,
oprosti ovo je tvoj dan zivota
i nebih da kvarim
ovo veselje pijanstva i kica,
dosao sam kasno
oprosti nije to bila zelja moja...
uzmi mila samo buket ovih ruza
svaka je po godina nasih
neodsanjanih snova
i neplaci molim te
jer tvoje suze bole me...

Muzika je stala...
svati zanijemili...
jedino ciganin stari
naglas rece ono sto su svi znali,
DOSAO JE...ON...
dosao da bi je volio
i sada sam je ostao...

Snjezna mecava...

Ti snjezna mecavo moja
zasto mi korak umoran pratis,
pogledaj malo iza sebe
od svakog doma mog
ti napravila si zgarista...

Gdje da bjezim od tebe vise
medju gomilom lica me nadjes
zasto bas mene proganjas,
a toliko dusa imas koje cekaju
da budu zameteni
tvojim plastom bijelim,
i surovu planinu sam nasao
tu na obroncima beskraja,
kako si samo mogla i tu me naci...

A znas skoro sam te bio zavarao,
da me vise nikada ne nadjes,
potajno daleko negdje svoj dom
sam gradio,
jedini koji sam zelio,
jedini koji sam sanjao,
jedini koji sam dusom svom volio,
ali i tu si me nasla
dusu si pogazila moju...

Sad mecavo snjezna na koljena padam
mac svoj spustam...umoran sam...
bitke sa tobom nisam dobio,
rat sam izgubio...
uzela si je...
jedinu za koju sam se borio...

Zima mi ljubavi...

Zima mi na vrata kuca...ljubavi,
dusa mi samoce se boji...jedina,
dok pahulje bijele brojim sam...voljena,

I priznajem bojim se novog svitanja
bojim se drhtaja proljetnog vjetra
koji donosi car zaljubljenosti
otvara srce svima,
samo ne onima
koji zive daleko u planinama
koji imaju neka svoja proljeca
koji imaju neka svoja jutra
da...
priznajem dusa mi gore spava,
dok mi sjenka tumara
tu na cesti medju ljudima...

I ti znas put do poljane usnulih cvjetova
znas ko zivi u svijetu sna i leptirova,
i ko to ljubav vjecnu suzama doziva,
ko to place u domu od bespuca
da pogani nevide gorde suze muske,
znas cije usne jedino bole kada ljube,
cije ruke nemir tvojoj dusi donose,
ti znas koga se jedino bojis
svim svojim srcem da volis...

Suza,Ti i Ja...

Ne zoves me dok u sebi lomis se,
i lako je slagati ljudima
al kako slagati grudima
taj osjecaj kad pomislis na nas...

A i ja trudim se suze da sakrijem
kada neko upita za nas
tad uz korake da niko necuje
pobjegnem do kolibe
koja i sad zaplace
kad cuje moj glas...

I sada ce mnogi da ti se dive
zeljeti oci da ti osvoje,
a mene ce da okrive
sto sam snove sanjao
i samo jednoj zeni vjerovao...

Al' cu precutati
jos uvijek u meni snage ima za to
krik bola sam u sebi ugusiti
i u vjetar cu sapnuti tiho
dali za nama places i ti...

Pretraga