Mogao bih krenuti dalje
ali noge ukocene na mjestu stoje,
bez srca,
bez snova,
nema dalje...
tako obicno izgleda svaka staza...
Mogao bih ovaj muk u sebi ubiti,
pozeljeh i ljubav iz srca iscupati
jer beskrajno mnogo boli...
ali neide,
srce za ljubavi poslo bi,
ostaje samo umrijeti
mislim da bi tada sve se smirilo u meni,
jedino tada bi prestao voljeti...
Mogao bih ruke pruziti,
usne darovati,
neko novo sunce uhvatiti,
ali kako...
kada zivim u jednoj dalekoj planini
kada sanjam u jednoj maloj kolibi
da mogao bih...
ali sta vrijedi nitko me nece razumjeti,
tko bi to jos pozelio covjeka sanjara,
nekoga ko nezna sta je to svadja,
nekoga kome je ljubav zakletva,
nekoga ko masta da ljubav je vjecna
i da samo jednom se zove jedini i jedina...
ko bi pozelio takvog muskarca
koji ne gleda zenu kao slugu,
nego kao vjecnu ljubav svoju...
