Ustani ruzo sjevera...

Pokusavam namjestiti smijesak
da pogane duse nevide
kako u sebi placem...

Pokusavam skriti svoj bol
dok boluje ona
koju zovem jedina...

Pokusavam biti sretan za sve
one oko sebe
a u srcu ledene mecave
tako tezak je korak moj
kada nisi uz mene...

Slutnja jesenjeg plesa
donosi samo usamljene noci
sva toplota je u tvojoj kosi
koja mi bolno lezi...

Ustani moja zvijezdo sjevera
pahulje bijele te zovu
moje usne traze
ustani jedina,
za mene,
za nas,
ustani mila,
moja suza zove te...

Ciganine stari...

Pjevaj veceras ciganine stari
pjevaj dok ispijam vino crno,
svi ce otici
dusu ces im opiti
i onda u kut moj ces opet doci
pjevat ces i plakati,
one pjesme koje zelis pjevati,
znas da ce me one pogadjati
kao tebe
istroseni cigo moj...

Zivot si potrosio
od krcme do krcme
od stola do stola,
i sad mi kazes da dusa tvoja
jos nije vidjela ovakvog
uplakanog Andjela...

Dali sam ciganine jos samo jedna musterija
u moru nepoznatih lica,
i ta tvoja prica jeli vec milion puta pricana,
znas vec sta ljude pogadja
kada sjede usamljeni sa casom vina,
znas sta ih boli dok ostale ne zele da vide,
znas i koliko srce im krvari,
zato ne pricaj te price
koje svi drugi zele cuti,
nisam jedan od njih,
nisam ni cest u krcmi
ali veceras neka bolujem
jer mozda nikada vise me neces vidjeti...

Prolaznik sam neznan,
neka ostanem takav
pamti samo moje lice i kose duge,
sjeti se nekada kakao si pjevao
ono sto ti zelis,
a ne ono sto musterija trazi,
sjeti se jednog Andjela
kojem si rekao
veceras od tebe ni cent ne zelim
samo da tvoje suze pjesmom
pokusam da lijecim...

Sjeti se da su te zvali svi,
zlatom te placali
samo da pjesmu odpjevas jednu,
sjeti se sta si rekao,
veceras pjevam za njega...
ovog Andjela...
pjevam za sebe...
jer u njegovim ocima
vidim koliko ljubavi ima...
uzalud vasi novci,
uzalud vasi uzvici,
njega nemoze nista
kupiti,
niti probuditi,
jedna zena mu na srcu lezi,
niti pjesmu moju ne cuje
sa svojom casom druguje
i njene oci crne trazi kao bisere negdje na dnu
te case prazne...

Da cigo,
pamti me po tome,
jer razumjeti nikada neces,
jednog stranca koji je u krcmu dosao
usamljen i crn,
sta je u njoj trazio,
koga cekao,
ne ciganine moj
neces razumjeti ljubav
jer poznajes dvije...
jedna je kada vole i zajedno stare
druga kada jedno voli a drugo pati,
ali treca...
ona neka se cuti...
znam ja i srce moje kako
ta treca boli...
kada volis,i ona te voli...
a usne ostanu u vjetru
zapletene u mecavi
jer nemogu jedne drugim doci,
ili se boje,
da nikada vise druge usne ljubiti
nece moci...

Zato sviraj i cuti
nereci rijeci koje neces svatiti
nepitaj odgovore
koje nezelis razumjeti,
i neplaci,
pomislim da ce i moj zivot
kao tvoj biti...

Dali ces pozeljeti...

Dali ces nekada pozeljeti
da me vidis,
da cujes moj glas,
dali ce ti se suza oteti
u besanoj noci,
hoces li zaplakati
ako nekada svog Andjela izgubis...

Bog jednom stvori par
onaj sto voli,
on ti da
a djavo uzima,
mozda ljubav zivota
meni nije sudjena...

Noci prepune nemira,
hartija nakvasena,
jedna cigareta,
casa crnog vina,
ledena postelja,
usamljena jesen turobna,
mozda je to sudba moja kleta...

I ljubav,
u pjesmama,
na usnama,
u srcu,
u dusi,
jeli to samo san,
jedna stepenica do neba
na koju necu nikada zakoraciti,
dali smo ovo mi ljubavi,
ja i ti...
dali cemo vjecno plakati,
i uz nekog stranca
bez osjecaja,
bez ljubavi,
bez osmjeha,
stariti...

Put zivota...

Od vrha do dna
kratak je put,
jos kraci
od ljubavi do ocaja,
tu nema pravila u igri zivota,
za tren od puste staze
na raskrizje dodjemo,
lijevo ili desno,
tuga ili sreca,
u momentu korak treba zakoraciti
neznanja svog svjesni
ipak moramo negdje poci,
dali je osmijeh skriven desno
ili lijevo,
gdje nas ceka lice umiveno suzama,
skrivena tajna zivota...

Ehh,taj put zivota i srecu donosi,
koja traje onoliko koliko dusa voli,
a tuga uvijek vreba iz potaje,
ceka svoj jedinstven trenutak,
zakoraci u nasa srca
postajemo slabi uvlaceci se u svoje osame,
ne za nju nikada spremni nismo
a moramo da drugujemo...

U maglovita jutra neki od nas
nisu nikada spremni zakoraciti,
neznajuci sta ceka pod velom
te bjeline,
strah ih obuzme,
drhtaj,
bojaz od nepoznatog,
okrenu se i ne dokuce sta se skriva iz magle,
mozda je i bolje tako,
samoci i vec znanim
utrtim putevima
opet ono isto dobro jutro pozeljeti,
hladnoj usamljenoj postelji
uz nakvasen jastuk vrelim suzama
laku noc reci...

Za put ljubavi i maglu tajni
treba srce koje voli do smrti,
treba jedna rijec da procvjetamo,
ili venemo bez nje,
uspavani,
cekamo,
starimo,
i u prah se pretvorimo,
a da srecu nikada ne dotaknemo...

Nekako sa zimom...

Kada dodje zima
i pahulje male donese,
vjetar sjeverac
sa planine sidje,
bit cu ti sam ljubavi moja,
pored kamina
uz casu crnog vina...
bit cu ti tako sam mila moja...

Sve te zimske noci
su tako duge jedino moje,
kako podnijeti jos jednu
bez tebe u zagrljaju,
plasim se tih ledenih vjetrova,
nekicenih borova,
plasim se zime i
njenog hladnog kreveta...

Nekada ona mi je bila drug
usamljene moje setnje svatala
u stopu me njezno pahuljama pratila,
ali vise nee,
dosta jeee,
zelim proljece i toplo sunce,
zelim usne tvoje
na usne moje,
vrele poljupce,
zelim tebeee...
dodji mi
od ledene zime me uzmi,
ukradi,
odnesi,
dodji mi i voli me,
jedino moje...

Daleko milo moje...

Htjedoh je jutros ubrati
onako rosnu od jeseni,
poslednju u vrtu sto vremenu prkosi,
jarko crvena,
kao usne tvoje,
snena poput duse tvoje,
neodoljivog mirisa
kao kose netaknute tvoje...

Htjedoh...
vec i rukom krenuh ka njoj,
pomislih buket se dijeli
samo iz geste mile,
a ljubav se poklanja u jednom cvijetu,
da u njoju toj ruzi bajnoj...

Da zelio sam je rukom ubrati,
ali svatih daleko si milo moje
njen miris neces osjetiti,
njenu rosu sa latica
usnama nemozes popiti,
u njoj neces dokuciti
kako moje srce kuca...
daleko si milo moje...

Morat cu ruke od nje povuci
i samo se nadati da ce do zime cvjetati
istim onim mirisom mamiti,a od snijega cu je tada otrgnuti,
da je ledene noci ne posuse,
na pragu tvom je ostaviti
uz samo jedan jedini dodir prsta moga
na tvoje zvono cu pozvoniti
znat ces vec ko zvoni,
jedna ruza crvena
na pragu,
i jedan covjek
sa srcem na dlanu...

Tebi oce koji si sa svojim Andjelima...

Pozelim ponekada vidjeti,
moga oca,
ali on je vec odavno
na nebu sa svojim Andjelima,
uzalud ga dozivam,
da...

On je bio moja snaga,
onaj ko me svata,
on je bio otac kojeg vise nemam,
otisao,
a zivot moj se nastavio...
na grobu ruzu sam posadio
onu bijelu da cvjeta
kao sto je cvjetala dusa njegova
dok je bio sa mnom...

I evo nad humkom ti stojim oce,
moje vrele suze pustam na tvoju zemljicu crnu
valjda me gledas negdje odozgo,
samo sto te ja ne primjecujem...
ne nemogu ti nista pricati,
samo zelim gledati tu crnicu sto te skriva
suzama je zaliti,
ruzu bijelu pomilovati,
pa mozda me i osjetis...
oce moj...

Majku ...
sam zaboravio,
ne nemoj me kriviti za zivotne pute moje,
i sto po svijetu ti lutam,
brata...
ova dusa ne pamti kako izgleda,
ne krivi me molim te,
znas da uvijek smo bili dva svjeta ista,
ja i ti...
brat i majka...
ti si na nebu,
i ostala majka da zivi,
oprosti na grubim rijecima
ali znas vec da bih zelio
da je nju sudba uzela
prije nego tebe oce moj...

Uvijek si govorio da mene neki drugi puti cekaju
koji za obicne ljude nisu,
i sada svatam tvoje rijeci,
nisam rodjen da budem u sredini
poznajem samo vrh i dno,
ali tesko je to oce,
tesko je biti u svijetu mom,
uvijek sam samm,
i ljubav imam
jedino sto sija u tami mojoj,
ali oce opet sam usamljen...

Dali si znao kada sam se rodio
na sta sve me zivot osudio
tezak je teret svatiti sve oko sebe
i citati iz dvije rijeci sta zele reci,
tesko je oce moj sam se boriti...
vrlo tesko je imati svoj svijet
i za njega zivjeti,
i znati da negdje drugo pripadas,
i da samo jednu zenu volis i zelis...

Oprosti dugo na grobu nisam ti bio,
dugo vec suzama nisam ruze ti zalio,
oprosti mi...
Znas da u mojim mislima uvijek tu si...
evo u odlasku ostavljam ti ruzu crnu
neka ti na grobu mirise
sa bijelom zajedno...
ali ova crna je oce moj
od ovog tvoga crnog Andjela...

Ko sam ja...

Ko sam ja...
na izgubljenom putu zivota,
dali ces me prepoznati
u stanici cekanja zaboravljenog grada
koji zivi jos
u nekim davnim vremenima...

Ko sam ja na rubu jave i sna
u svom svijetu sarenih boja
gdje nema pravila zivljenja,
otimanja,
i odurnog smrada prodanih dusa...

Ko sam ja...
vise ni imena svoga se ne sjecam
ma zar je i bitno,
kada svi na kraju
zavrsimo u toj stanici cekanja
gdje nema pitanja,
nema niti muka,
samo tisina,
pogled u nista
i cekanje necega
a to nesto mozda nikada ne docekamo...

Ko sam ja
da sudba se tako gordo
igra sa mojim osjecajima,
srce zivo mi vadi svaki dan
ne haje sto iz njega lipti topla krv,
zna da moram nastaviti zivjeti
kada za koji tren vrati nanovo u moje grudi...
tek malo se napije
kojom kapljicom krvi moje vrele
zlobno nacereka
i kroz zube samo prozbori
evo ti srce moras dalje zivjeti...

Ko sam ja bez tebe...
ko sam bez pola sebe...
ko sam ja bez rijeci volim te...
mozda sam ipak niko i nista,
mozda i ne zivim,
mozda je to samo moja zelja
biti medju zivima
i sretna do kraja zivota...
ili nesretan
na putu beskaraja...
usamljen negdje daleko
u nekoj napustenoj stanici cekanja...

Djevojcice...

Mirisem na nju djevojcice,
ove noci i zivot naredni cijeli,
ne,
ne nocas nije ti mjesto kraj mene...

Zasto da ti nudim nade izgubljene,
svijet koji zelis sanjati,
rijeci lake na koje ces pasti,
osmijeh lazljiv u kojem ces uzivati,
oci prepune suza koje zelis brisati,
ehhh,
moja djevojcice,
ovog Andjela nemozes imati...

Kako da ti kazem a da te ne povrijedim,
tvoje suze da ne izazovem,
pa sta trazis u meni
vidis da ovaj kut samoce samo zelim
sa njim drugujem,
casi vina pricam o snovima,
njene usne ljubim u mislima,
kako,
objasni mi kako da ti kazem,
ovog Andjela nemozes imati...

Mogu li samo reci...
u sebi volju sam ubio,
glad za zenskim tijelom pokopao,
izazov na pucini mora ostavio,
i samo mirnu luku zelim,
mozes li svatiti ove rijeci...
ma mozes li dokuciti,
savanu,
preriju,
Sibir,
tisinu,
planinu,
osmijeh i srecu
dok staris uz jednu zenu...

Ne...
ipak ove rijeci cu precutati,
jos jednu casu vina popiti,
za one sretne negdje daleko nazdraviti,
lagano poput sjene od stola ustati
i u noc sa svojom Vilom otploviti...

Ne...
moja naivna djevojcice,
nemozes me imati,
nemozs me niti krasti
jer nemogu ni mrvu ljubavi ti dati,
kada sve sto imam
vec sam dao njoj zeni dalekoj,
mozda vec sada necijoj...
a u mojim mislima
vjecno j zovm mojom...

S toga ne kudi me,
ne proklinji,
ne sudi mi,
ako ti kazem oprosti...
pice mi nemozes platiti,
na nocnu voznju ne zelim sa tobom poci,
niti tvoju proslost ne zelim slusati...
jednostavno je
zelim samo uz casu vina sa njom u mislima biti,
pored stola ovog je zamisljati,
i poslije u tisini polako do svog ledenog kreveta
sam otici,
i tamo je u snovima grliti...

Duboko u meni...

Negdje u meni
rane su duboke,
niti kise i oluje
nemogu da ih zacijele,
uniste,
sahrane...

Sve sam prosao jedina
i od zivota moga
osta samo sjena,
san,
nada...

Dali si ti moja poslednja stanica
ili ceznja vjecita,
znam samo jedno
nedostajes ovim rukama...

Imati a nemati,
grliti a ne stisnuti,
poljubiti a ne dotaci,
voljeti i umirati...
da to je ljubav
koja samo jednom postoji...

Kazu crne vrana donosi pismo,
neki glas dobar ili los,
a na mome krovu
jato sleti svaki dan,
ko ce ga znati zasto tu dolaze,
mozda samo mrvice neke kupe...
ili misle
da sam toliko usamljen
pa da mi drustvo prave...
jedno na kraju znam
pisma nikakva ne donose...

Sklopim misao
i osjetim tisinu,
bose noge,
oci polusklopljene,
noc,
mjesec,
i ja...
moja strast,
moja ljubav,
moja pjesma,
i ti...
pred ocima,
u snovima,
u rijecima,
na usnama...
ti i ja,
jeli to zelja ili sudba,
istina lezi u rijecima
cetrnaest i jedanaest su dvadeset i pet
tada je poceo let,
koji traje godinama
a ljubav ne prestaje,
ostaje...
sapuce...
mislim da govori rijeci te
volim te jedino moje...

Pjesmo moja...

Ti pjesmo moja tuzna,
kome da te pjevam vise
kada te niko ne zeli slusati,
i ne nepoznajem nikoga
ko bi nocas u ovom kutu
sjedio do mene,
istina je gorda spoznaja
boli kada je uvidis,
ipak,
toliko sam samm...

Svakim danom kazu stari se,
ali moje lice
i dusa uspavanog djecaka,
nikako da poprimi bore
niti odraste,
dali sam to zalutao u svijetu odraslih
ili ti pjesmo moja
nedas mi stariti,
ali,
ipak,
i pored tebe,
toliko sam samm...

Nekako i tesko mi pada
sto svi odrastaju,
a ja toliko jos djetinjastih
i naivnih vjetrova nosim u sebi,
toliko nevine i iskrene srece zelim,
bojim se da ce mi biti tesko
kada svi odrastu,
a ja ostanem jos uvijek
onaj uspavani djecak sa planine,
da bojim se da ce mi tesko biti,
svatiti,
zasto su svi odrasli,
i ja...
i ti...
pjesmo moja,
ostali tako sami...