Miris mora mi u nosu
dok jutarnje sunce
polako se spusta
na ovo preplanulo tijelo
svojim zrakama ga miluje,
volim ovu prvu usamljenu
jutarnju setnju uz obalu,
bosih nogu
koje propadaju u pijesak...
Ucini mi se da mogu razaznati
rijeci koje valovi donose
kao da kazu
Andjelu,
sinoc pod mjesecom
tu na mojoj obali
bili su dvoje zagrljeni
i do jutra se voljeli...
Na te zamisljene rijeci
sav zadrhtim,
sa sjetom u ocima pomislim
ko ce mene zagrliti
nocu strasno obljubiti
kose mi mrsiti
ko ce mene iskreno voljeti,
ehhh,
uzdahnem svativsi
ipak u ovoj setnji toliko sam
usamljen...
tad oborim glavu
kose pustim
ruke u prazne djepove stavim
i nastavim koracati ka
nigdje...
Tek poneki kliktaj galeba
probudi me iz mojih misli
trgne,
otvori mi oci
i eto za tren vidim
u susret ide jos jedna izgubljena dusa
sa bijelim vukom pored sebe seta...
Da izgleda predivno
u toj bijeloj haljini na sebi
prosto mami uzdah i
pogled se na njoj zaustavlja
zeli da bude uocljiva
primamljiva
a ipak toliko daleka...
necije rijeci ceka
da joj srce otvore,
nekada prije ona bi bila moj izazov,
ali sada odvec sam umoran
da bih joj zelio prici...
Jedino sto zelim je proci
a unaprijed znam
pogled cu osjetiti na sebi
dok ce cekati da nesto kazem
bilo koje rijeci
ali oprosti mi ti usamljena djevojko
nemogu ti pomoci
ja nisam taj
koji ti moze ljubav dati,
sa mnom mozes samo patiti,
a isuvise sam snen to znam
da bih mi mogla odoljeti,
zato molim te
neocekuj nista
zelim samo proci
jer te nemogu obici...
Samo cu se pognuti
poput nekog stidljivog klinca
koji drhti i boji
bilo sta reci
jer ce mucati,
tako me zamisli
i brzo cu iza tvojih ledja nestati...
Pomisli da nisam nizasto
nevrijedim niti pogleda tvog,
pomisli kako sam samo ruzan
i nemam nista na sebi da te privlaci,
pomisli i pomiri se u sebi
nemogu te usamljena djevojko voljeti
jer srce mi spava
u jednoj visokoj planini
jedna Gorska Vila ga cuva...
a to srce moje jadno
nezna niti jeli voljeno...
