subota, 30. siječnja 2010.

Volim te kao

Volim te...
nemogu objasniti sebi,
nemogu objasniti niti srcu,
netrudim se objasniti nikome
sta znace ove male rijeci dvije,
nemogu niti rukama zabraniti da te zele,
nemogu dusu zakljucati jer nekada mora slobodna

biti,
ma prosto je,a toliko boli,
kada moras slovima reci
a ne usnama izreci
te rijeci volim te,
neznam dali ces ih cuti...

Volim te kao sto voli dan zoru,
kao sto ruza voli rosu,
kao snijeg planinu,
kao promrzle ruke tolinu,
kao Andjel svoju kolibu,
ma tako jednostavno,
volim te...
i pozelio sam da volis i ti mene,
jer samo ti znas voljeti me...

Srce moje

Potrazih neku istinu u jutarnjoj setnji pored mora,
zamotan u svoju maramu i sa rukama u dzepu,
korak za korakom u pijesku ostavljah usamljen trag,
studen koja kosti ledi i bura podivljala
ali nemari za to ova glava luda
daleko je negdje sa mislima
u nekom labirintu iz kojeg nema izlaza...

Osjecam se poput neke nemocne ribice
koja se zaplela u mrezu nesvacenog ribara,
niti je prepusta njenim morskim dubinama
niti je zeli ubiti i sa njom se zasladiti,
niti je zeli dati drugima,
pokusavam istinu njegovu dokuciti
zar misli da je ta ribica zlatna i zato je nikome neda?...

Umoran od tog razmisljanja sjedoh na klupu
pogledom odlutah na pucinu
u susret podivljalim morskim talasima,
i iz srca progovori ceznja,
ahh gdje je ta moja koliba mala u snijegu zatrpana,
gdje je ta toplina kamina dok vatra u njemu pucketa,
gdje je ona iskrena sreca sa rukom u ruci
dok bosim nogama jutarnja rosa se gazi,
tu je u mome srcu sve to zivi
ono je prepuno ljubavi
ono nikada nece umrijeti
ono ce svoju kolibu imati...

Pretraga