Ljubio sam te u snu

i na javi ljubih te

i znamo oboje nisi bila tu

a ipak od poljubaca crvene se usne...

I necu ti pricati o ljubavi

ne bih da budes tuzna sada

dok mi srce i dusa gori

ti ne moras znati sta u meni vlada...

Nade za nas nikada nije bilo

a ja sam poklanjao srce,

volio te nevino i cisto

sada neka te drugi vole...

Nisi znala...

Sve sto krene kao ljubav ima kraj
i nista nece vratiti izgubljeni sjaj,
neke travke koje tek nicu
raduju se suncu 
a ne slute koliko 
tuge ih ceka,
jer one bi da zive 
i budu posebne
zbog ljubavi niknule...

I treba zaboraviti
sva nadanja u praskozorje
ne zbog onih koji su se voljeli
nego zbog nas
koji smo mislili 
da se volimo,
koji smo plakali 
a mislili da placemo
koji smo bili budni
a mislili kako spavamo,
trebaju nas zaboraviti
nebo i ptice,
noc i zvijezde,
planina i tisina,
snijeg i pahulja bijela,
jer smo krivi
sto se nismo znali voljeti...

U bijegu te odvajam od sebe
da bih se vratila
na znanu livadu,
i tada ces pruziti ruke
ali ce biti prekratke da me zagrle,
jer oci cu zaboraviti tvoje
zivot neizrecene tajne odbaciti
a ti ces ljubiti kao i ja tek po navici,
dok tijelo ce patiti...

Nemoj biti poput mene
poslednjeg romantika koji vjeruje u ljubav
zagrizi zivot i pobijedi ga,
zakoraci golom nogom naprijed
neka muski rod slini,
digni glavu i sve ih skini,
ti to mozes ti to znas,
tada ce nestati sjaja u ocima
sna u srcu
nestat ce rijec ljubav
nestat ce mladost 
u kojoj smo trebali se voljeti,
ali nisi znala...