Miris vremena...

Evo pustit cu glas nebu i oblacima

da istinu platim svojom krvlju vrelom,

zasto mi plovis snovima

ti ljubavi,

zasto mi oci punis ceznjom

pokidanih niti ljubavnog ruha

kojim se pokrivam i zebem ?

Stud me uhvatila od ledene 

ljubavi tvoje,

u krevetu ruze trnje su pustile

pa ti bolan jutrom ustajem

otvorenih rana koracam izgubljen...

I gdje ste sada vi andjeli crni i bijeli

zelim vas pitati 

ko je ta zena sto nosi miris davnog vremena,

kakvo to srce ima ,

dali je stijena 

ili samo srna uplasena

koja se boji ljubavnog zova jelena...

Ljubavi...vidi...

odgovor trazih od svih,

ali cute ocima rekose,

idi pitaj nju...zenu voljenu,

zasto te neda 

zasto te cuva

kao rosnu kapljicu na dlanu?

I evo...

ljubavi pitam te

volis li me?

Mozes li me voljeti barem malo...

Ne trazi me niti u jednom cvijetu koji mirise, 

jer ne zelim da uvenem,

ja bih da cvjetam uz tebe vjecno...

Ne trazi me u bojama duge

koje zrake sunca istope,

ja bih na tvome nebu

da ostanem zauvijek...

Ne pisi moje ime tudjim imenom

koje se brise gumicom,

ja bih da tecem tvojim venama

do kraja zivota...

Ne dozivaj me u snu...

Ne trazi me na prozoru...

Ne ljubi mi usne tudjim usnama

Ne miluj mi kose tudjim kosama,

jer nigdje me neces naci...

Zar ne znas da smo isti

i naci ces me u sebi

jer ja zivim u tebi...

Ne trazi me...

jer doci cu...

tu pod tvoje nebo

da te pitam

mozes li me voljeti barem malo...