ponedjeljak, 29. studenoga 2010.

Miris vremena...

Evo pustit cu glas nebu i oblacima
da istinu platim svojom krvlju vrelom,
zasto mi plovis snovima
ti ljubavi,
zasto mi oci punis ceznjom
pokidanih niti ljubavnog ruha
kojim se pokrivam i zebem ?

Stud me uhvatila od ledene 
ljubavi tvoje,
u krevetu ruze trnje su pustile
pa ti bolan jutrom ustajem
otvorenih rana koracam izgubljen...

I gdje ste sada vi andjeli crni i bijeli
zelim vas pitati 
ko je ta zena sto nosi miris davnog vremena,
kakvo to srce ima ,
dali je stijena 
ili samo srna uplasena
koja se boji ljubavnog zova jelena...

Ljubavi...vidi...
odgovor trazih od svih,
ali cute ocima rekose,
idi pitaj nju...zenu voljenu,
zasto te neda 
zasto te cuva
kao rosnu kapljicu na dlanu?

I evo...
ljubavi pitam te
volis li me?

Mozes li me voljeti barem malo...


Ne trazi me niti u jednom cvijetu koji mirise, 
jer ne zelim da uvenem,
ja bih da cvjetam uz tebe vjecno...

Ne trazi me u bojama duge
koje zrake sunca istope,
ja bih na tvome nebu
da ostanem zauvijek...

Ne pisi moje ime tudjim imenom
koje se brise gumicom,
ja bih da tecem tvojim venama
do kraja zivota...

Ne dozivaj me u snu...

Ne trazi me na prozoru...

Ne ljubi mi usne tudjim usnama

Ne miluj mi kose tudjim kosama,
jer nigdje me neces naci...

Zar ne znas da smo isti
i naci ces me u sebi
jer ja zivim u tebi...

Ne trazi me...
jer doci cu...
tu pod tvoje nebo
da te pitam
mozes li me voljeti barem malo...

Pretraga