Dali ces pozeljeti...

Dali ces nekada pozeljeti
da me vidis,
da cujes moj glas,
dali ce ti se suza oteti
u besanoj noci,
hoces li zaplakati
ako nekada svog Andjela izgubis...

Bog jednom stvori par
onaj sto voli,
on ti da
a djavo uzima,
mozda ljubav zivota
meni nije sudjena...

Noci prepune nemira,
hartija nakvasena,
jedna cigareta,
casa crnog vina,
ledena postelja,
usamljena jesen turobna,
mozda je to sudba moja kleta...

I ljubav,
u pjesmama,
na usnama,
u srcu,
u dusi,
jeli to samo san,
jedna stepenica do neba
na koju necu nikada zakoraciti,
dali smo ovo mi ljubavi,
ja i ti...
dali cemo vjecno plakati,
i uz nekog stranca
bez osjecaja,
bez ljubavi,
bez osmjeha,
stariti...

Put zivota...

Od vrha do dna
kratak je put,
jos kraci
od ljubavi do ocaja,
tu nema pravila u igri zivota,
za tren od puste staze
na raskrizje dodjemo,
lijevo ili desno,
tuga ili sreca,
u momentu korak treba zakoraciti
neznanja svog svjesni
ipak moramo negdje poci,
dali je osmijeh skriven desno
ili lijevo,
gdje nas ceka lice umiveno suzama,
skrivena tajna zivota...

Ehh,taj put zivota i srecu donosi,
koja traje onoliko koliko dusa voli,
a tuga uvijek vreba iz potaje,
ceka svoj jedinstven trenutak,
zakoraci u nasa srca
postajemo slabi uvlaceci se u svoje osame,
ne za nju nikada spremni nismo
a moramo da drugujemo...

U maglovita jutra neki od nas
nisu nikada spremni zakoraciti,
neznajuci sta ceka pod velom
te bjeline,
strah ih obuzme,
drhtaj,
bojaz od nepoznatog,
okrenu se i ne dokuce sta se skriva iz magle,
mozda je i bolje tako,
samoci i vec znanim
utrtim putevima
opet ono isto dobro jutro pozeljeti,
hladnoj usamljenoj postelji
uz nakvasen jastuk vrelim suzama
laku noc reci...

Za put ljubavi i maglu tajni
treba srce koje voli do smrti,
treba jedna rijec da procvjetamo,
ili venemo bez nje,
uspavani,
cekamo,
starimo,
i u prah se pretvorimo,
a da srecu nikada ne dotaknemo...