Prodje car,
prodje zanos,
prodje divan cvat ruze...
prodje ljepota,
prodje mladost,
sve je prolazno...
neciji osmijeh,
polet,
misao,
zelja...
sve prodje kroz vrijeme...
Ali samo jedno zauvijek ostaje,
srce skriveno,
postelja ledena,
a ipak pored nas netko spava...
toliko usamljeni
a nismo sami...
Cak se bojimo reci
gdje nas vode nasi snovi,
ne taj netko nemoze razumjeti
kako je divno zajedno misliti...
Ipak mora se zivjeti
i djecu nekako zvati,
kojim imenom i zasto
to nece nikada saznati,
niti ona...
niti on...
niti bilo tko...
Zivot ide ,
a srce vuce,
iz njega svaku noc suza potekne
u tisini i mraku,
ono samo za jednim boluje,
uvijek istu sjetu ima...
zeli da krene k svojim oblacima
zna da netko isto to sanja
zna da netko postoji
ko za tim zudi...
ali ...
nismo znali voljeti
kada je trebalo...
srce vuce...
zelja gori...
misao plamti...
eh da barem jednom
sam ga mogla ovim usnama ljubiti...
Ides duboko sa svojim pesmama!Citajuci od pocetka tvoj blog,primetila sam pre svega ozbiljnost u pisanju zadnjih stihova.I jos nesto,ovo je vise nego ocito da sve sto pises je tvoj osecaj!Sve u svemu kada zbir izvucem (izvini sto uzimam za pravo izvuci pojedine zakljucke),vise je nego svidja mi se!
OdgovoriIzbrišiBozenstveno,prelijepo,mozda cak i svakodnevno,samo jedno ce ostati srce necije skriveno,to zna cak neko,a snovi ko snovi tu smo najsrecniji,i prelijepo je kad neko zajedno isto misli,dise ma ko god to bio znamo samo mi jer on je tu uz nas.Neka zivot nosi i neka bude kako je sudeno! Bezimena :)
OdgovoriIzbrišiKada pisu svi nemogu ostati bez komentara.Za pesme nemam reci osim prelepo!
OdgovoriIzbriši