Povijen sam u polju makova
prijatelju moj,
sunca nemogu dohvatiti
od korova tog krvavog,
nedaju mi glavu dignuti
zrake sunca uhvatiti
prijatelju moj...
Poklopili su moje latice
svojim crvenim,
moj korijen polako umire
niti kisne kapi
nemogu upiti
da vrate me u zivot,
prijatelju moj...
Osudili da odumrem
zbog samo jedne kolibe
koja zivot mi znacila,
a molio sam ih
prijatelju moj,
suzama preklinjao
nemoj te rusiti
moju kolibu staru
u njoj sam je ljubio
pored kamina
s njom snivao,
ne rusite je
bez nje
moje srce je polomljeno,
prijatelju moj...
Nisu znali da dusu mi vade
moje snove ubijaju
nisu znali da zivog me
sahranjuju,
prijatelju moj...
i tijelo se pobunilo
ocima Andjela sam pokosio
te pogane duse
ne,
nisam pitao tada dali je grijeh
srce je presudilo,
jer je voljelo tu kolibu staru,
stadoh tada na vrata njena
gord i spreman da ginem
za tu starinu
da je nedam nikome
da je cuvam
ali svatih
prijatelju moj
da sam usamljen,
moja Vila nije pored mene
na tim vratima...
svatih nemam zasto da se borim...
Tad pruzih
moj korak tezak k njima,
suze pustih niz lice,
oborih glavu da se ne vide,
pridjoh sa rukama pruzenim
i rekoh
"vezite me u okove
i sudite za moje hirove
ali kolibu ne dirajte
mozda nekada svrati do nje
i sjeti se mene"...
Eto prijatelju moj
sada znas zasto tamnicim
u polju makova
da moje latice niko ne vidi,
ali ipak zivim od pomisli
da stara koliba jos uvijek
u planini stoji,
i ceka...
Sada idi druze moj,
pricu imas
o Andjelu zarobljenom
u polju krvavih makova,
i na kraju samo jedno te molim
ako vidis
moju Vilu
reci joj
da ponekad svrati
u polje makova,
bosih nogu,
barem tabane da joj osjetim
prije smrti...
