Prodje car,
prodje zanos,
prodje divan cvat ruze...
prodje ljepota,
prodje mladost,
sve je prolazno...
neciji osmijeh,
polet,
misao,
zelja...
sve prodje kroz vrijeme...
Ali samo jedno zauvijek ostaje,
srce skriveno,
postelja ledena,
a ipak pored nas netko spava...
toliko usamljeni
a nismo sami...
Cak se bojimo reci
gdje nas vode nasi snovi,
ne taj netko nemoze razumjeti
kako je divno zajedno misliti...
Ipak mora se zivjeti
i djecu nekako zvati,
kojim imenom i zasto
to nece nikada saznati,
niti ona...
niti on...
niti bilo tko...
Zivot ide ,
a srce vuce,
iz njega svaku noc suza potekne
u tisini i mraku,
ono samo za jednim boluje,
uvijek istu sjetu ima...
zeli da krene k svojim oblacima
zna da netko isto to sanja
zna da netko postoji
ko za tim zudi...
ali ...
nismo znali voljeti
kada je trebalo...
srce vuce...
zelja gori...
misao plamti...
eh da barem jednom
sam ga mogla ovim usnama ljubiti...
