Strah od tmine bespuca
dusom hara,
u ocima santa leda,
i jedino oruzje na putu nicega
ostaje mac skovan od izgubljene nade cekanja...
Lesinari...spodobe presvucene
kozom ljudskog lica,
zivo tijelo mi kidaju
uzivaju u bolu,
hrane se ovom vrelom krvlju
u kojoj stojim do koljena...
Volio bih pustiti krik
od kojeg i vuk bjezi,
volio bih u tminu potonuti
nepregledne morske dubine,
volio bih srce iz grudi iscupati
i gladnim psima lutalicama baciti,
volio bih zakljucati se u sebe
i tamo u svom kutu duse samovati...
Kako se vise boriti,
toliko sam umoran
a toliko sna i ljubavi imam u ocima,
kako objasniti nebu
da toliko sam slab
a toliko jak...
Ma uzmite sve,
nahranite svoje duse proklete,
uzmite dusu i tijelo,
uzmite kuce i gradove,
uzmite srce i krv iz njega iscijedite,
ali nemojte,
samo jedno nemojte,
nemojte uzeti moje snove,
u njima ona pored mene zivi
uz mene stari,
nemojte samo to nemojte dirati
nemojte od Andjela Sotonu zazivati...
