Klisura ljubavi...

Tu na mojoj stijeni zaboravljene klisure,

gdje vazduhom treperi tisina vijekova,

borovi mirisu svjezinom smole,

tu je moj dom...

tu sa crninom svojom,

trazim kroz maglu izgubljenim pogledom

nekoga...koga sam zvao mojom Vilom...

Tu gdje slapovi biserne vodice izviru i poniru

ne dajuci rukama nicijim lice umivati,

tu gdje su travke zelene

kao tepih prosute za noge bose,

tu je moje srce...

tu usamljen stojim,

sam sebi mirisem,

sam sebi sapucem,

sam sebe bolim...

Tu gdje povjetarac tihi kose mi mrsi,

svilenkasta maglica lice miluje,

tu gdje vrijeme stoji,

tu...u moju klisuru

dolaze samo oni zaljubljeni

i cekaju kroz maglu sjenu

cekaju svoju voljenu...

cekaju svoju Vilu...

Ti si moj svijet...

Moj svijet satkan od paukove niti

na kojoj blistaju kapljice rose,

svaka nit svilenkastih snova

po jedna tuga...

i svako jutro novog budjenja,

pokida moju divnu sinocnju mrezu,

koju spletoh ocima sklopljenim...

Moj svijet prestaje

tamo gdje moram da idem,

i dok koracam pola mene i dalje spava...

Moj svijet si Ti,

da bih budan sanjao

da bih mir svoj nasao,

u njemu nedostajes samo

Ti...

Trebam te u mome svijetu

da vjecno otjeram tugu iz ociju,

svojoj dusi da podarim

naj ljepsu ljubavnu pjesmu,

treba te moje srce

da ga tvoje ruke bijele uzmu

i usne tople poljube...

treba te ovaj moj svijet...

trebam Te...Ja...