Snijeg se topi...

I ovaj snijeg ce otopiti

moja draga...

sta cemo tada biti mi,

ja i ti...

mi koji smo zarobljeni u tisini...

Stope ce ostati istopljene

daleko od tvog praga,

moja draga...

fijuk vjetra i pahulja bijela

toplota od kamina,

cekat ce dolazak novog Bozica

i tako godinama...

sami sa suzama...

moja draga...

Zaledjeni u beharu,

studen u srcu na suncu,

nova kisa s jeseni dolazi

a mi...

ja i ti...

ceznemo samo da snijeg se ne otopi...

u kolibi zameteni...

sami sebi dovoljni...

I neka zive svi godisnja doba tri

ali meni i tebi

nek ostave praporce kocije

i snjegove bijele,

mi cemo prespavati

jedno drugom na grudima

i cekati pahulje snijega

na njima se vjecno voljeti...

Nezaboravi...

Neka me svi zaborave,

i neka kazu neke svoje snove je imao

taj neki ludi pjesnik,

boem...

i ko zna sta je on bio,

vjecno za nekim svojim oblakom plovio,

neka svi zaborave sta sam trazio,

ali samo ne zaboravi TI...

zbog tebe su nastale sve ove rijeci...

Neka travke rosne zaborave kisu

cijela planeta se pretvori u susu,

neka brat zaboravi brata,

otac svoju kcerku,

sin svoju majku,

neka svi zaborave rodnu grudu,

neka zaborave drevna carstva,

neka se ne sjete kako je ljubav vjecna,

neka zaborave svi...ali nemoj TI...

pokazat cemo im moja voljena

kako izgleda kada se voli do groba...