srijeda, 20. siječnja 2010.

Snijeg se topi...

I ovaj snijeg ce otopiti
moja draga...
sta cemo tada biti mi,
ja i ti...
mi koji smo zarobljeni u tisini...

Stope ce ostati istopljene
daleko od tvog praga,
moja draga...
fijuk vjetra i pahulja bijela
toplota od kamina,
cekat ce dolazak novog Bozica
i tako godinama...
sami sa suzama...
moja draga...

Zaledjeni u beharu,
studen u srcu na suncu,
nova kisa s jeseni dolazi
a mi...
ja i ti...
ceznemo samo da snijeg se ne otopi...
u kolibi zameteni...
sami sebi dovoljni...

I neka zive svi godisnja doba tri
ali meni i tebi
nek ostave praporce kocije
i snjegove bijele,
mi cemo prespavati
jedno drugom na grudima
i cekati pahulje snijega
na njima se vjecno voljeti...

Nezaboravi...

Neka me svi zaborave,
i neka kazu neke svoje snove je imao
taj neki ludi pjesnik,
boem...
i ko zna sta je on bio,
vjecno za nekim svojim oblakom plovio,
neka svi zaborave sta sam trazio,
ali samo ne zaboravi TI...
zbog tebe su nastale sve ove rijeci...

Neka travke rosne zaborave kisu
cijela planeta se pretvori u susu,
neka brat zaboravi brata,
otac svoju kcerku,
sin svoju majku,
neka svi zaborave rodnu grudu,
neka zaborave drevna carstva,
neka se ne sjete kako je ljubav vjecna,
neka zaborave svi...ali nemoj TI...
pokazat cemo im moja voljena
kako izgleda kada se voli do groba...



Pretraga