petak, 12. veljače 2010.

Udrite gromovi kleti

Rijec stoji preplasena moje ruke,
stijena bi da pukne od moje muke,
pokusavam svatiti nesvaceno,
slomiti nesalomljivo,
kriz od neba tezi ponijeti
i samog sebe razapeti...

Do brijega goletnog
bosim nogama valja mi prijeci,
ove pute hodio nikada nisam
kroz glog,trnje i dracu,
gdje ja to ustvari idem
ka srcu ili placu,
ili mozda istini
zar je istinu tako tesko reci...

OOO,udrite gromovi
ove pute klete
pogodite i ove moje oci proklete,
sto gledase san u bespucu
usnise ljubav vjecnu,
ma udrite sa zemljom me sastavite
opet cu ustati i prkosno reci
nikada ja umrijeti necu...

Pucaj i ti moja voljena
kroz srce gadjaj svojim strijelama
nedaj da se popnem do usnulog brijega,
nedaj me ljudima
razapece me ni kriva ni duzna
a onda kidati
komad po komad moga tijela
jer svako bi djelic necega
od Andjela...

1 komentar:

Pretraga