Uvijek krive pute sam gazio
na svakom od njih zalutao,
zvijezde su skrili oblaci
dok sam tumarao u pomrcini...
Evo vec proslo je i stoljece
a ja jos luam u bespuce,
tek pomalo grane sunce zivota
podjseti me kako je ljepa sreca,
ali brzo se skrije
nestane,
i opet kazem dobro vece
moja kraljice tame...
Skrivam tu srecu koja kratko traje
duboko u sebi da je ne unistim,
prikupljam kao mrvice kruha
da postane jaka,
mocna,
da krene u poslednji svoj boj,
da krene ka njoj,
onako ozaren dam srce na dlanu
i zaboravim tamu,
zamjenim sa snom koji
traje vjecnost cijelu...
Tako naivno,
cisto i bijelo,
bez trunke lazi,
da progovori moja dusa
koja se skriva,
da nemislim igre ljubavi
i kako u par recenica
te dovucem do moga kreveta,
ne,
nezelim te za jednu noc,
nezelim te niti za neko vrijeme,
ja zelim te,
za sve buduce
sto dolazi da budes uz mene
i da me volis
da me zelis,
da uz mene staris,
da budes moja
i vise nicija,
da budem tvoj
i da ti dam cijeli zivot svoj...
Bas te noci uz praporce kocija
koje vuku se po snijegu,
tada kada zazvone sva zvona
i sreca bude na svim licima,
jedan Andjel ce otvoriti tvoja vrata,
to ce biti njegova poslednja bitka
i samo ce jedno pitati voljena,
dali je na drvcetu
umjesto zvijezde
figurica od Andjela,
dali je sreca tvoja u planinama
ili u nekim drugim ocima...
