ponedjeljak, 29. lipnja 2009.

More...




Upoznah te na obali mora
u suton vec proslog dana
sunce do pola bi uplovilo
u plave dubine
dok preostale zrake
su kupale mirnu povrsinu
tog beskrajnog plavetnila...

Tako usamljen sjedio sam na stijeni
sa casom vina mojim jedinim drugom
tih,
miran,
predan svom izgubljenom snu
koji jos niko nije dohvatio...

U idili sutona pomijesanog emocijama
davno izgubljenih vremena
spazih kako tvoje noge bose
gaze taj pijesak egipatskih davnina
dok voda ih njezno umiva...

Sama bez ikoga
pognute glave ka tlu
pomislih trazis bisernu skoljkicu
ili pak krajnost druga
na srcu imas jednu veliku ranu...

"Oprosti ako smetam
smijem li malo narusiti
tvoju samocu,
zovem se Andjeo
koji trazi svoju Vilu,
djelujes mi povrijedjena
ili je to samo varka
tvoga prekrasnog lica"...

"Skorpija,
zovem se skorpija
bolje horoskop da ti kaze
mjesto moga imena,
i nemoj da te moj izgled vara,
u dusi sam ipak toliko krhka i slaba
dok moja pojava je samo jaka"...

U tren pomislih ta neda
nikome blizu prici
voli zavoditi i primamljiva biti
osvajati,
a njezin svijet
niko nemoze dohvatiti...

Misao me zatalasa
dok izazov se budio u meni
pozeljeh joj odmah reci
gdje mi srce spava
ali sta ako bude zbunjena
jer plaha je kao srna
u tren moze pobjeci
a da niti cuje moje rijeci...

Ne,
ipak nemogu protiv sebe
nisam kalup
niti kecelju nosim u skoli
nezelim biti isti
nikada to nisam ni bio
zelim reci ono sto mi na srcu lezi...

Tren cutanja narusise moje rijeci
"zelis mi ruku dati
i sa mnom poci
put planina i mojih snova
u njima ces spoznati
gdje ova ribica spava
i bojis li se njenih dubina"...

Zbunjena mojim prilaskom
i tom jednostavnoscu
u casu ruku pruzi
koja je jos drhtala
mada je to prikrivala...

"Nebrini mila moja
samo te zelim voljeti
i zauvijek ti saputati
te predivne rijeci
kako tvoje kose sijede volim,
spoznaces da ni tvoje srce nije stijena
i ono puca pred rijecima
neka se kcerka zove Marija Magdalena"...

Sa snjegovima...


Krenuh ka dubini sobe
sa vjerom da cu
u tom usamljenjom uglu
pronaci dio sebe...

Ruke su mi bile hladne
a pogled prazan
ali nesto me vuce
tom skucenom prostoru
kao da moja sjena me zove...

Koracajuci lagano
u mislima vracam svoje drumove
ma gdje sam to usput zalutao
dali sam neku srnu povrijedio
samo zato sto nisam osjecao,
iskreno volio,
i mozda bas sada placam ceh
te uzavrele krvi moje
koja juri mojim venama
poput pobjesnjelih vranaca
u slobodnim prerijama
gdje usljed njihove
bjesne trke
od kopita tih i zemlja se trese...

Nemogu naci odgovor
a zelim ga...

Sjedam kao duh
u taj ledeni kut
da pogledom uzmem cijeli prostor
pokusam svatiti ne svaceno
pokusam odgovoriti
na ne postavljeno
pokusam dokuciti ne dokucivo...

Zatim u beznadju usamljenosti
i nemajuci sa kim podijeliti
ova pitanja
upitah samog sebe
sta je to voljeti i biti voljen
dali su to samo rijeci
koje zelim cuti
a osjecaja nema
zasto me neda drugim
dok je zbunjena
sa jednostavnim pitanjima...

Osvrnem se unazad
i odgovor sam od sebe stigne
kasni ali tu je
tiho se uvlaci u mene
i sapuce andjelu odgovor je u snjegovima...

Tupa misao ostade na koljenima
porazena ovom zagonetkom
ali za tren opet dokucih smisao
"doci cu ti Vilo sa snjegovima
poput crnog Andjela u bijelim nocima
pokucati na tvoja vrata
dok tmina me bude obavijala,
tada je do tebe mila moja
otvori
ili vjecno ih ostavi
za mene zakljucana...
samo tri puta cu kucati
cekati par trenutaka
a onda poput sjene zauvijek nestati...

Po odlasku obrisat cu tragove u snijegu
da od mene niti stopa ne ostane
za nekoga koji poslije mene dodje
nemoras nista da kazes
da objasnis nemas sta
jer niko nije ni kucao
te noci na tvoja vrata...

I kapiju tvoju za sobom cu zakljucati
sa njom i svoje snove pokopati
buket cvijeca nekom prosjaku pokloniti
a svoje suze u tami
sam...
u sebi isplakati...

Pretraga