Zamislih ljubav...

Zamislih ljubav kao vjecnu,

u njoj jednu zenu koju nikada

ljubio nisam...

vjerovati u nju

poklanjati se njoj

i dati cijeli zivot svoj...

Zamisljah bijeg od ne istinitih prica,

prepustanje srca do neba...

zamislih ljubav kao pamuk meku

kao golubov let,

da i ja poletim...

i letim...

i letim...

i nikada ne sletim,

vjecno za ruku svoju golubicu drzim...

Zamislih svoj zivot u ljubavi

kako bi zelio ga zivjeti,

sa snom u ocima

i ispunjenim grudima...

Sve ovo ostase moje zelje

koje sam zelio sa nekim podijeliti...

Zamislih te takvu

kao moju ljubav vjecnu...

Andjeli uvijek su sami...

Eto Gospo moja

gdje je svijeca koju si za mene cuvala,

zelim je upaliti po prvi put

tu u tvojim dvorima,

bez zelja...

bez snova...

Nemoj da se stidis Gospo moja

pogledaj mi oci,

gledaj...

ti si bozanstvo

a ja pripadam smrtnicima,

zar i ti Gospo moja nemozes me gledati,

zar i ti nesmijes citati sta je u njima...

zar i ti se bojis...

istinu reci...

Vidi na koljenima sam,

ne zato da bih te molio,

ne da bih grijehe sprao,

na koljenima sam

da bi kose mi pomilovala...

znas da ih vecu dugo nikome nedam...

Ceznem ti za poljupcem...

za dodirom...

moja Gospo...

ceznem za svojim snom

koji ne zelim reci nikom...

ceznem usamljen...

u tisini...

jer Andjeli uvijek ostaju sami...