Pokloni mi...

Pokloni mi jedan poljubac mali,
neka bude i kao djeciji,
na obraz nasloni usne tople
samo ga takni...
ali pokloni mi...poljubac.

Onda rukom svojom njeznom
pomiluj ove kose crne,
prodji kroz njih prstima
kao povjetarac kroz klasje zita,
neka bude i kratko...
ali pokloni mi...dodir.

I tad se privuci uz mene
tijelom tek tren dodirni moje,
kao da bosom nogom
osjecas jutarnju rosu
i povuces se zbog tajne blizine...
ali pokloni mi...drhtaj.

Usljed harmonije tisine
bez rijeci,
na kraju pogledaj mi oci,
procitaj sta u njima pise,
sve ljubavi neka traje kratko,
samo me gledaj vjecno...

I onda...

I onda kada sva kraljevstva nestanu,
u tami zaborava potonu...
ti ces i tada biti moja kraljica...

I ovo nase nebo kada umre,
kisa nebude,
a oblake mrkle noci progutaju...
ti ces i tada biti moja najljepsa duga...

I kada svi snovi u ljudima prestanu,
kosmari mislima zavladaju
u suzama budjenja dodju...
ti ces i tada biti jedina Vila moga sna...

I onda kada svi u ljubav vjeru izgube,
dusu ponoru pakla prodaju...
ja cu je i tada sacuvati,
u planini nekoj cekati
kada ces doci,
da ti je poklonim jedina moja ljubavi...

Ima nade...

Kako napisati srecu...
kako je dozivjeti i zivjeti sa njom...

Drumovima kojim ove noge krocise,
ne opazise joj kucu niti dvoriste,
cak ni putokaz moje oci ne vidjese...

Evo pola zivota prodje
koji stade u samo rijeci dvije...
ima nade...da...ima nade...
tamo gdje su sretne ulice,
na njima nadjes ono sto srce se nadalo...
a sta naci na putu kojim niko ne hodi,
od kojeg svako bjezi...

Sta naci osim onih koji su tu
zbog neceg osudjeni da tumaraju...
Ukleti...
Prognani...
Valjda sam i ja taj...

Samo neznam ko presudu donese
i kojim grijehom me optuzise...
A mozda...je bolje ne znati ionako ne vrijedi,
optuzeni su uvijek krivi,
njihove rijeci su lazi,
koje niko sretan ne zeli slusati...

Cutati ili urlati...
Svejedno je...
Misliti ili se prepustiti...
Svejedno je...
Uvijek na kraju jedno ostaje...
ima nade...

Mozda ce neki zalutali putokaz,
odbacen od onih sretnih
napokon i na ovom tmurnom drumu osvanuti,
ovdje gdje su izgubljeni,
protjerani...
odbaceni...
osudjeni...
ukleti...
i toliko do smrti usamljeni...

A mozda je i obrnuto,
mozda sam ja nevin,
a oni sto su sretni...krivi...
Ako je tako,
volio bih da i mene okrive,
tada bih barem na tren osjetio
kako je to sretan biti...

Kada posjetite moju dusu
udjite u nju ali pustite neka spava...

Kada udjete u moju dusu
sa izvora njenog ljubavi se napite...

Kada dodjete u moju dusu
ruze mirisne pomirisite ali ih ne trgajte...

Kada zakoracite u moju dusu
u tisini smiraja dana iz nje laganu muziku osjetite...

I onda kada budete odlazili,
molim Vas ostavite sve onako kako je bilo,
mozda poslije Vas jos neko navrati,
mozda kazete mojoj Vili,
koliko je jedna dusa Voli...



od Andjela.....
(molim Vas ,pjesme nisam zabranio od kopiranja
i svim dusama su date,samo kada ih potpisujete
nemojte ih prisvajati,ipak one su moje jedino sto
imam i sve su posvecene iz ljubavi...)

Donesite mi...

Ova dusa ima samo jednu zelju poslednju,
donesite mi njenu suzu
i ostavite na mom jastuku...

Zelim samo osjetititu kapljicu bisernu,
koju je prolila
cekajuci svoga Andjela...

Ako imaju duse koje putuju
da nevidi niko cije lice u tami brisu,
onda obrisite njeno bijelo
i donestite suzu vrelu
tu u moju postelju...
ostao sam je zeljan u zivotu...

Ulicom tihom i sad ti hodam ljubavi,
sa nadom da cu te negdje na uglu sresti,
u ocima jos mi ime tvoje citaju,
ljude strah i da pitaju
zasto suze stoje na mome licu...

I evo idem mila moja
u ulice svoga sjecanja,
slika u njima jos je ziva,
kao onda kad si mi je poklonila
sa rijecima ovo je tvoja Vila...



od Andjela.....
(molim Vas pjesme nisam zabranio od kopiranja
i svim dusama su date,samo kada ih potpisujete
nemojte ih prisvajati,ipak one su moje jedino sto
imam i sve su posvecene iz ljubavi...)

Evo doci cu...

Evo pristajem...
doci cu,
pod tvoj krov leci cu...

Bojim se...
al zivot od mene jaci je,
ljubav...
za nju se sve daje...

Bez ikoga,
doci cu...
stranac,
u moru nepoznatih lica,
izgubljen na pustim ulicama,
srna medju lavovima,
vuk medju ljudima,
vodjen samo snom jedinim
biti sa svojom ljubavi...

Sta vrijedi
ako usne ti ne ljubim,
sta vrijedi
kada uz mene nisi ti,
sta vrijedi
stariti u samoci
iz sna sa suzom se buditi,
a na usnama ime tvoje,
pred ocima samo oci tvoje...
nista ne vrijedi bez tebe...
lutanjima nema kraja,
kosmari jutarnja budjenja...
ja sam nista,
kad me ne grije ruka tvoja...

Samo jedno zelim,
obecaj mi da ces me voljeti
zivot svoj cijeli,
uz kamin kose sijede mi mrsiti,
usne ove zedne tvojih
svojim napiti,
da ces vjecnost moja biti,
kao sto ja zelim ljubavi
uz tebe ostariti,
i pod zemljom
samo tvoje ime saputati...


od Andjela.....
(molim Vas pjesme nisam zabranio od kopiranja
i svim dusama su date,samo kada ih potpisujete
nemojte ih prisvajati,ipak one su moje jedino sto
imam i sve su posvecene iz ljubavi...)

Vila...

Nepostoji,
suncem okupana planina,
mirisna polja livada,
cvrkut bezbriznih ptica...
kazu nepostoji...

Nepostoji
,zivot bez ljudi,
bez igdje ikoga,
samo da je uz tebe
ljubav jedina,
ona koja je vjecna...
kazu nepostoji...

Nepostoji,
da srce voli
zivot svoj cijeli,
i ruze sve poklanja
na jastuk gdje mu draga spava,
da je nevara,
da je to ljubav iskrena...
kazu nepostoji...

Nepostoji,
covjek koji jednu zenu sanja,
sa njom jutra bijela,
kavicom joj pozeli
dobro jutro voljena,
bijele kose joj mrsi,
sa njom stari
u ljubavi...
kazu ne postoji...

Nepostoji,
koliba mala,
vecera oskudna,
livada zabacena,
ljubav stoljeca,
stol i daska,
na njima ono sto ima,
i kamin,
toplina,
ruka mila
usna vrela,
i rijeci
TI SI SRECA MOJA
NAJVECA...
kazu nepostoji...

Mozda,
mozda,
mozda ne postoji,
ali ja sam jedan
od onih koji to zeli...
ako je mnogo
uporedite me sa onim koji
na mjesec leti,
uporedite sa onim koji su predsjednici,
uporedite me sa vlasti,
sa generalima koji ratove vode,
sa lopovom koji krade,
sa onim koji hareme imade,
sa vlasnikom banke,
sa svodnikom kurve,
sa dilerom droge,
sa pijancom prazne case,
svi nesto zele...
mnogo viseod mene
kod kojeg ljubav
tece kroz vene
i ne zeli nista osim
svoje Vile...
ako trazim mnogo
neka me lincuju
i na prsa mi napisu
PROKLET
JER JE ZELIO
SAMO JEDNU ZENU,
SVOJU VILU...
ZELIO KOLIBU...
ZELIO DA JOJ CVJET
STAVI U NJENU BUJNU KOSU...
neka glavu pogube,
neka svi vide,
neka i pisu
nije zelio hareme,
dvorove,
niti novce,
nije zelio zene,
niti provode lude,
jedine zelje njegove su bile,
ZELIM DA STARIM PORED SVOJE
VILE...

Dodir ljubavi...

Za poljubac jedan
evo nudim dusu,
za dodir ruku tvojih
odricem se i snova svojih,
za pogled tvoj
evo dajem
zivot svoj...
mozda je malo...
ali jedino to imam...

Sta je sreca
ako ti nisi uz mene jedina,
sta su lutanja
kad nestizem nigdje,
tvoj uz moj korak
to je istina,
tada sam jak
jer znam da je uz mene
moja voljena...

Ljubav sta je to
kad nije tvoja,
sta su jutra
kad nema tvoga uzglavlja,
zasto i ruza cvate
kad nemogu je tebi dati,
zasto i zivim
kad nemogu uz tebe biti...

Ja nisam kao svi,
ja nisam niti jedini,
ja sam jedan od onih
koji zele mnogo ljubavi
,uzeti,
dati,
voljeti,
zelim uz zubor potoka
kose ti mrsiti,
zelim ti saputati,
zelim ljubav ti pruziti,
zelim tvoj biti...

Kad se voli,
nista ne postoji,
osim ljubavi...

Reci ce,
treba zivjeti i raditi,
reci ce
od ljubavi se ne zivi,
reci ce
a lagat ce...

Sta vrijedi imati
a nesretan biti,
sta vrijedi ljubiti
a drugog sanjati,
sta vrijedi zivjeti
a osmijeh ugasiti...

Jedna koliba mala,
jedna zena iskrena,
jedna ljubav vjecna,
jedna Vila,
sretna jutarnja budjenja,
bez igdje ikoga,
to je moja istina...

Za Bozic...

Netko ce nekome reci
sretan Bozic ljubavi,
a kome cu ja ove rijeci pokloniti...

Netko ce sa nekim
drvce milo kititi
a kome cu ja
zvijezdu dodavati
i reci prekrasno stoji ljubavi...

Netko ce nekom sa osmijehom srece
dar u noci snjega staviti
a kome ja da nesto poklonim
i sa kim da se Bogu pomolim...

Svi ce uz obilnu trpezu
u krugu porodice slaviti,
tako ide po naski,
a ja kome pripadam...
opet cu masku staviti
na trg izaci,
bajram ili bozic
svejedno je
sta slave,
ispod maske nevide
kako u dusi placem...

Ipak nevolim tu gomilu
radije bih negdje sa svojom tisinom bio
i sam u svom kutu
drvce kitio,
onako kako znam
odvec navikao sam biti sam...
za bozice,
za bajrame,
za sve te praznike,
nemam usne koje mi kazu
volim te
jedino moje...

Zagrli me...

Zagrli me ti
moja ljubavi,
uspori korak svoj
moj jedini,
nemogu te pratiti...

Zagrli me ti
i oprosti mi,
sto ljubav
neznam pokazati
kao ti,
moj Andjelu crni...

Tvoja ljubav vjecna
i jedna slika stara,
to je ikona moja,
kako da ti opisem
uz mene si
danima
i nocima...
kako da ti pokazem
sve suze koje teku
za tobom svih ovih godina,
kako,
kako Andjelu moj,
kako ti reci
da jedini si zivot moj...

Zagrli me molim te,
samo tvoje ruke su tople,
tvoje oci blage i snene,
svati me...
bojim se...
kada te usne samo jednom poljube,
nebih vise mogle nikada
da bez tebe zive,
moje jedino,
moje milo,
moje garavo...

FARAON CRNI...

Zvali su ga Crni Faraon,
zvali su ga i vise od toga,
tajanstven,
mistican,
dalek,
zvali su ga svakako,
ali po imenu nikako,
jer ga nisu znali,
ime i on sam je zaboravio,
nekada davno ga u kutu
duse zakopao,
i o njemu cutao
jer je znacilo sve
osim srece...

Faraon je bio,
a nista nije imao
kao prosijak zivio,
dusu narodu poklanjao
suze i bol sa njima dijelio
Faraon je bio,
kojeg je obican narod volio...

Zvali su ga da se u svoje dvore vrati,
vojsku po njega slali,
pisma mu pisali,
u kojima govorise
da je sin Boziji,
i da ce Egipat bez njega pasti,
nacija izumrijeti,
i Bozanski narod sa lica zemlje nestati...
ali avaj,
isti odgovor dobise uvijek,
ZELIM KOLIBU MALU,
NESTO MALO KRUHA NA STOLU,
KAMIN STARI U KUTU,
I SAMO JEDNU ZENU,
DA UZ NJU,
DOCEKAM KOSU SIJEDU...

I digose ruke od njega svi
koji su na dvoru bili,
proglasi se ga smrtnim
otpadnikom bozijim,
klevete gnusne o njemu pricase
na kraju i izdajnikom
ga prozvase...

Egipat je morao da zivi...
Faraon novi je morao se izabrati,
ali ko,
kada je samo on bio sin boziji,
odluka pade na najmladjeg
koji nije stasao da bi odluke sam donosio,
tek trinaest je imao,
a takav im je bas trebao,
lice djecaka,
a rijeci staraca,
nazvase ga imenom Ramzesa...

I djecak poce da vlada,
u bogatstvu i miru Egipta
jedina prijetnja je bila
ta sto mu rekose
da sjena Crnog Faraona
se nadvila nad zidove njegovog carstva,
i dok je on ziv
Egipat nece uzivati
blagodati bogova...

Morao je Faraona Crnog naci,
njegove krvi se napiti,
i oblaci crni ce se razici,
rekose tako djecaku,
Faraonu,
da bi svoju prevaru
ugusili u narodu...

Poslase vojsku silnu u sve gradove carstva,
ali narod nije dao
svog Faraona Crnog,
on je za njih bio
samo jedan Faraon njihov,
bez imena,
bez titule,
bez prezimena,
prosijek bez icega,
lutalica drumova,
suza u njihovim ocima,
on je bio njihov,
Faraon naroda,
i svaka kuca je bila spremna
do zadnjeg mrijeti,
ali bezimenog
nikada nece izdati...

Zalud su godine prolazile,
u potrazi,
zalud i zlatom placali,
Faraona Crnog nisu nasli...

I djecaku godine odose nareda ih se jos pet,
dodje u osamnaeste svoje,
u glavi misli prodjose
svativsi zablude sve,
na glas rece rijeci kobne,
ZELIO BIH SAMO DA ME MALO VOLE
NARODNE DUSE OVE,
DA ME PRIHVATE KAO SVOG
KAO FARAONA CRNOG...

Znali su da djecak je svatio
i prijetnja im postao,
zato u osamnaestoj je umro
najmladji od svih
i jedini,
koji je razumio,
za cim je Faraon Crni zudio
kakvu ljubav je trazio...

Pokopase Ramzesa,
u raskosnim dvoranama
tih usnulih piramida,
rekose zatim da je njegovo tijelo
nosio licno Faraon Crni,
tiho mu saputao nesto na uho,
onako crn,
bezimen,
usamljen...
govorio je jezikom smrtnika,
jezikom naroda...
poslednje rijeci
koje je rekao
kazu skriva grobnica njegova...

Neki i to rekose
da grobnicu Ramzesa
narod je napravio,
jer Faraon Crni tako je zelio,
i da on sam na njoj kamen
po kamen je redao...

Ali istina je duboko negdje zakopana
u grobnici Crnog Faraona,
gdje je sve ispisano na zidovima,
stoljetnih hjeroglifa...

Volio je narod svogFaraona Crnog,
i nije ga dao nikome
jer on je bio suze njihove,
on nije zelio kule i gradove,
on je samo zelio stici
do svoje Vile,
i stariti uz njene kose bujne...

Legenda kaze da je Crni Faraon zivio,
do kraja zivota narod ga skrio,
i da je potragu svoju zavrsio,
negdje u bespucima Egipta,
daleko od pogleda u oazi svoga mira,
svojoj Vili je stigao...

Kazu da je za svakog ljepu rijec nasao,
kolibu malu prepunu srece imao,
i zemljoradnik je bio,
biljke sadio,
ali nije to znao,
tako da narod koji ga je volio
krisom je noci donosio,
iz baste netom ubrane plodove
i u njegov vrt ih sadio,
jer bi se uvrijedio,
da uzima necije...

Njegova Vila je to znala
i o njegovom imenu cutala,
o narodu koji ga dize iznad boga
cutala...
jer je znala,
da sva ljubav njena je njegova
i njegova cijela dusa je Vila...

Njemu i njoj nista nije bilo vazno
osim ljubavi
koju su jutrom uz oci otvorene
sa osmijehom dijelili,
uz rijeci dobro jutro jedini...

Uzalud Faraoni novi vojske su slali
uzalud poreze spustali
i olaksice narodu davali,
uzalud njegovu glavu ucijenili,
sve je bilo uzalud,
on je bio njihov Faraon Crni
i po cijenu zivota nikada
ga nisu izdali...

Kazu da su imali troje djece
dva sina,
i izmedju njih jedna djevojcica crna,
oba brata su bili njena zakletva,
a ona njima njihova boginja,
nazvase je Nefreteta...

Vec u njima narod Egipta
vidje sunce iza oblaka,
jer tu tece krv Vile i njihovog Faraona,
i bili su isti on i ona...

Jedan sin bi nagal i pravicani spreman da u boj krene odmah,
za istinu gine,
za svoj narod umire,
u dvije rijeci sijece,
i nisu vazne posljedice,
bio je preposten
i lako uvidio lukavstvoi prevaru...

Drugi sin bi miran i tih,
svaku rijec je prespavao
i sutra je rekao,
u njemu je sav svijet ljubav sacuvao,
i mnogo je vjerovao,
ali je pamtio,
i jedna prevara za njega bi izdaja,
ljude bi u sebi u tren sahranio,
pravican i posten do smrti,
i jednu zakletvu imao na usnama
LJUBAV JE VJECNA...

I na red dodje ona
boginja,
svetica,
zakletva,
u jednoj ruci krv jednog brata,
u drugoj ista takva ali od drugoga...
u dusi glas naroda...
a u srcu svetinja
otac i majka,
njen Faraon Crni i Vila...

Sve zakone godinama donosio je
faraon izabrani,
ali narod je vjerovao
u svoga Crnog,
njemu se klanjao
i samo za njega molio,
bio je bozanstvo vece od svih
dotadasnjih,
a da to nije znao,
nisu mu smjeli reci,
da njegovo ime zazivaju u molitvi,
jer je zelio da bude
isti kao i oni
narod,
i smrtnici...

Potajno godinama
i grobnicu pravise
jedinu piramidu
gdje ce leci njih oboje,
pod pijeskom da nevidi niko,
najvecu i najljepsu,
i morali su da cute
zato sto pamte
rijeci njega i nje,
zele da budu uz grobove narodne...

Znali su ali narod pamti
one koji su njihovi...

Legenda pamti,
i kada su umrli...

Na nebo se prvo vinuo
Faraon Crni,
iznenada jutrom kao da je zaspao
oci nije otvorio...

Vila njegova,
kraj odra mu lezala,
deset dana,
patila i tugovala,
u zemlju crnu da ga stave
nije dala...

Jedanestog dana,
Nefreteta udje prva,
sa suzama,
znala je cemu ide ljubav ova,
samo je cekala,
jer rijeci utjehe nema
kada je ista kao njena mama,
njena Vila...

Kraj odra kletog,
lezase i ona,
ruku mu drzala u ruci,
usnu ledenu na usni,
i u drugoj ruci poruku...
DJECICE MOJA
IME VASEG OCA NEKA OSTANE TAJNA,
U PIJESKU ZAPISANA,
NEKA IMAJU SVOG
FARAONA CRNOG
ZA MENE COVJEKA JEDINOG,
I U JEDNU NAS GROBNICU STAVITE
JER NEDA MI SE
NI ZIVJETI
BEZ LJUBAVI MOJE JEDINE...

Egipat je plakao,
na dvoru se slavilo,
umrlo je oboje...

Po prvi put narod je rekao
Faraon i Vila su umrli,
dodjite znate gdje je zivio...

Niti vojska,
niti vlast,
niti starci,
niti bog,
narodu nije mogao zabraniti
da isprati i poljubi
ruke Faraonu i Vili...

Oni su bili njihovi...

Mrtva tijela su nosili
milioni,
pred vrata dvorova dosli,
i vojska se sklanjala,
i poklanjala,
svaka dusa iskrena Egipta je plakala...

Tad strazu kraljevsku pozvase,
i na kapije stavise,
al zalud bi...
na licu sina mirnog
ne bi onaj smiren lik,
u oku njegovom
ne bi onaj
blazen sjaj,
na njegovim usnama
toplina je iscezla,
obraz je poceo da igra,
a tad ni sestra njegova,
otac ili majka,
niko nije imao uticaja...
prosao je kroz strazu
i za sobom ostavio
samo mrtva tijela...

Na prag Faraona dosao,
i samo ovo izustio,
DOLAZIMO SA TIJELIMA
MOG OCA,
MOJE MAJKE,
KLEKNUT CES PRED NJIH
JER SU MOJA SVETINJA,
I ZELIM DA VIDIM SUZE U OCIMA
ZELIM DA PLACES ZA NJIMA
KAO STO PLACE OVAJ NAROD,
KAO STO PLACE MOJ BRAT
MOJA SESTRA,
KAO STO PLACEM I JA...
I OD DANAS
MOJA SESTRA,
NEFRETETA,
OD DANAS JE
ONA TVOJA KRALJICA...

I kleknuo je
i molio je,
i plakao je,
i priznao je
NEFRETETA JE MOJA KRALJICA...

Nije zeljela,
nije sanjala,
ali preko noci je bila kraljica,
Egipta,
izabrana od dva brata,
jer su znali da je ona
njihova razlika,
da samo ona
moze obuzdati
sve ono sto je u njima...
izabrana od naroda..
.izabrana od mrtvih usana
a da nisu izgovorila...

Stala je na tron
sa suzama u ocima,
tijela drhtavog,
ali kada je vidjela dva brata
kako uzimaju ruke njene
i na koljena joj padaju,
snagu je dobila,
jer spoznaju je uocila,
njih dvojica su je izabrala...
prigusenim glasom,
milionima u carstvu je izgovorila,
NARODE,
EGIPTA...
OVO NIJE SLAVA,
OVO JE SAHRANA,
DVA ZIVOTA KOJA SAM
SVIM SVOJIM SRCEM VOLJELA,
MOG OCA,
I MOJE MAJKE,
MOJE VILE,
ON JE ZASPAO PREKO NOCI,
A MOJA MAJKA JE ZELJELA
SA NJIM USNITI,
DESET DANA LEDENE USNE MU LJUBILA,
JA,
NEFRETETA,
BILA BI SRETNA KADA BI SAMO
MRVU IMALA OD LJUBAVI
KOJU SU MOJ OTAC I MAJKA IMALI...
I ZNATE NJIHOVU ZADNJU ZELJU,
ZNATE I NASU ZAKLETVU,
ZAJEDNO CE POD PIJESAK LECI,
JEDNO UZ DRUGO,
ONAKO KAKO SU ZIVJELI,
I NIKADA,
I NIKOME,
MOJ NARODE,
NEMOJTE RECI,
GDJE POCIVAJU OVO DVOJE MRTVIH...

I danas svi zele naci
grob od dvoje,
koji su zaboravljeni,
a narod Egipta cuti,
zakletvu niko da pogazi,
Faraon Crni,
i njegova ljubav prema Vili,
uz osmijeh kazu,
ne to ne postoji...

Ponekada ako se prozori odskrinu
cut cete molitvu,
BOZE PODARI MI KOLIBU,
SACUVAJ OVU MOJU VILU,
UZ NJU MOJU SRECU,
I DO KRAJA ZIVOTA
CUVAM TAJNU,
POD ZEMLJOM PIRAMIDU,
KOSTI FARAONU CRNOM
I UZ NJEGA NJEGOVU VILU...

Kosa sijeda...

Jedna za drugom
nizaju se vlati sijede
svaka ranu svoju nosi,
na svakoj neki bol pise...

Lagano uzimaju kose crne
sire carstvo inja
neprimjetno
i neminovno...

Bore zacudo im nisu pratilje
ali doci ce
vrijeme cini svoje,a ja nekako
u dusi jos imam
onih sesnaest tek...

Poput djecaka ljubav skrivam
stidljivo je cuvam,
i nesmijem da kazem,
mozda joj se ne svidjam,
ali zaljubljen biti
svatih nije isto sto i voljeti...

U dusi nesto boli,
srce place a suza nema,
valjda to sa sijedim vlatima
dolazi,
ljubav bude jedna i jedina,
sretna ili nesretna,
sud oholog zivota,
ipak saznat cemo sta je istina,
kada soba bude puna mraka,
neka pjesma vrati sjecanja,
kosa sva bijela,
ruza uvela,
snjeg kaljuza,
ruka hladna,
i suza na licu vrela...
tisina,
samoca,
kamin bez zara
vatra odavno ugasena,
zelja na usnama ne izgovorena,
da,
istina ce biti u sijedim kosama,
zapletena i jadna,
voljetiiiii,
trebalo je
voljetiiiii,
samo malo se potruditi
i voljetiiii....

MIA COLPA (Moja greska)

Povrijedila sam te,
oprosti mi,
moja greska...

Srce si dao na dlanu,
ljubav nudio u svakom danu,
nisam navikla
da me neko voli
oprosti mi Andjelu...

Bez oca i majke,
bez sestre i brata,
bez prijatelja,
bez ikoga,
uvijek sama,
spremna na bitku
u svakom koraku,
suzu pustala sama
u svom kutu
da nevidi niko
kako one u rijekama teku,
oprosti Andjelu...
moja greska...

Tako tesko je znati
da srce ti pati,
tako tesko je prihvatiti
da nekog mozes zvati svojim,
tako gordo placem Andjelu
a nemogu ti to reci,
ponos svoj nemogu pogaziti
placem a suze mi neces vidjeti,
znam da neces niti vjerovati,
oprosti mi MIA COLPA...

uz pjesmu da pjevate...

UZ OVU PJESMU JEDNO MALO IZNENADJENJE...NADJITE PJESMU OD MERLINA "DA JE TUGA SNIJEG" I UMJESTO RIJECI MERLINA PJEVUSITE OVE MOJE RIJECI...ZNAM DA NECE BITI KAO NJEGOVE ALI PROBAJTE...

Ja neznam ko si ti...
ja neznam ni cija si...
nocas kad mi sve
tvoje nedostaje
jedino mojeeee....

Ja neznam ko si ti...
dal me mozes voljeti
uz mene stariti
ruke mi drzati
za zivot cijeliiii...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Daljine su to
u sebi sam plakao
tad sam ti rekao
nije Vilo dovoljno
da mi cujes glas...

Daljine su to
al je srce mislilo
da je ljubav pronaslo
i zavoljelo
bez obzira na straaaaah...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Pahulje bijele...

Opet ce pahulje bijele
tiho ulicom lelujati,
blazena noc padanja,
cekanja zivot cijeli,
da bi krenule na poslednji let...

Tek pokoja na dlan ce sletjeti,
u mojoj kosi se zaplesti,
na trepavici ostati,
i tu tiho bez glasa umrijeti...

Dok lete,
izgledaju tako razigrane i vesele,
u mnostvu neprepoznaju
se one koje tuguju,
svaka na svaku lici
i svaka se smijesi,
dok ne svate kada padnu,
da ostaju same
i tu na tlu u samoci umiru,
bez igdje ikoga,
u bisernu lokvu vode
nalik na suzu,
se pretvore...
i sa prvim suncem ispare
negdje gore u oblake,
bas poput duse...
nadaju se da ce ponovo biti rodjene...

Ali te pahulje male
u zaru da budu prve
pri poslednjem letu,
neznaju jadne
da cekanje donosi
drugu sudbinu,
onu koja ih nosi do vjecnosti,
do ljubavi,
do besmrtnosti...

Medju njima su i one odbacene,
bez igdje ikoga u letu tom,
zbunjene gomilom
koja juri strmoglavo ka tlu,
svoj let su usporile,
kao da su to nesto cekale,
kao da su zeljele da let ne prestane...
bile su odbacene...
a izabrane
da vjecno u ljubavi zive...

Cekanje njihovo prizva vjetar
koji neocekivano dodje,
njezno ih uze i ponese
do planine,
vjecnim snjegom zarobljene,
a tu je bio i On
koji je vjecnost cijelu
svoju snjeznu pahulju cekao,
da bi sa njom
u planini izgubljenoj
ljubav joj svoju dao...

Moje i Tvoje...

Zelene vlati trave pod nogama,
sunce proljeca u ocima,
tek propupale ljubicice
to malo mirisno cvijece,
i noge bose,
moje,
tvoje...

Povjetarac u kosi
nosi miris budjenja
zimskim snom uspavanih livada,
tople ruke isprepletene prstima,
blagi dodir tijela,
sreca koja se cita u ocima,
moja,
tvoja...

Sum talasa rijeke u blizini doziva,
nesvjesni svojih koraka
gazimo tisinom prema njima,
moc citanja duse bez rijeci
oslikan u stisku rukama,
bez sapata,
bez icega,
samo se stisne ruka,
i svaka neizgovorena rijec
znamo da je istina,
da je ljubav,
moja,
tvoja...

Uz rijeku stara klupa,
ceka dva zaljubljena svijeta
koji se vole stoljecima,
daleko od pokvarenih dusa,
daleko od svijeta podlaca
i prodanih ljudskih grimasa,
klupa...
moja,
tvoja...

I tek tad,
blago cu usne svoje nasloniti na tvoje,
i po prvi put pogledat ti oci krpune
da bih rekao rijeci skrivene
koje mi na srcu godinama leze,
"dali je grijeh reci,
volim te moja jedina ljubavi"...

SRETAN RODJENDAN...

Svi ce te zvati,
obraze bijele ljubiti,
zelje najljepse pozeljeti,
ruke tople ti stisnuti,
samo ja negdje daleko
u svom kutu samoce
tminu oko sebe cu zagrliti
i na tren pomisliti
da si to ti...
i kroz suze prozboriti
SRETAN TI RODJENDAN LJUBAVI...

Evo buket zimskih ruza cu brati
i sa njim u ledenu postelju leci,
divit se njihovom bijelo ruhu
opojnom mirisu,
kapljice vode sa latica
zednim usnama popiti,
i na tren,
samo jedan jedini tren
biti cu sretan
uz misao da ih tebi
u postelju nosim
i
RODJENDAN SRETAN ZELIM...

Ali nema usana tvojih
ociju garavih,
nema toplih ruku
nemam koga dotaci
srce mu dati,
nemam kome reci
koliko te ovo srce ludo voli,
samo vjetar zna tajnu
i ovu trecu godinu
koju ruke samuju...
a usne ne posustaju
vape,
strepe,
zele,
usne i kose tvoje
zele sapnuti
VILO ZIVI
I VOLI...
JER TVOJ ANDJEL TE VOLI...
I PJESMOM NAKVASENOM
SUZOM
SRETAN RODJENDAN TI ZELI...

Tisina...

Tisina i muk,
stari sat sekunde kuca,
svaka odzvanja poput crkvenog zvona...

Jos jedna cigareta,
gutljaj crnog vina
preko zednih usana,
i opet,
muk...
tisina...

Napraviti korak ka necemu
sta vrijedi,
kada je vec osudjen
da ide ka nicemu,
sudba,
kletva,
ili igra,
valjda se to zove zivot...
bez igdje ikoga...

Izlaz u gomilu nabacanih lica
gdje nema druga,
brata,
sestre,
majke,
oca,
nikoga...
moja ljubav ne svacena,
ruka ne milovana,
kosa ne mrsena,
ne pripadam nigdje
i nikome,
i opet cu pobjeci iz gomile
nestati tiho i necujno,
tmina noci sakrit ce
moje ruke,
kose,
moju ljubav...
sve ce netaknuto doci
u ove ledene odaje
moje tisine i muka
da bi nanovo slusale
zvona sekundi
tog starog sata...
sam si tik-tak,
sam si tik-tak,
sam ces ostati tik-tak,
ljubav ti nece doci tik-tak...
tik-tak...
tik-tak...