Dodjoh sa osmijehom na licu
i jednim ruzmarinom rosnim u ruci
pomislih da te mirisom njegovim
onako snenu probudim...
Nada u meni jos je zivjela
ona me vodila do tvojih odaja
neprestano mi saputala
idi Andjelu
idi
ona je jos uvijek usamljena...
Tako sretan pokucah na tvoja vrata
ali otvori neka nepoznata sjena
ne,
ne to nije moja Vila,
zbunjen na ivici placa i ponora
upitah se zar me nada slagala...
Jos mi je ruka sa ruzmarinom drhtala
suza u mom oku samo sto nije krenula
a ta gorda sjena vec upita
"sta ti trazis na ovim vratima"...
Izgubljen sred svog besmislenog ocaja
zamucenog pogleda
od tih bisera u njima
ugledah te tu nadomak njegovim ledjima
nepomicna i usamljena
da on ne vidi
rukama si lice prekrila
i tiho u sebi jecala...
Vec glasa prigusenog
sa bolom samo sam izustio
"oprostite na pogresna vrata sam kucao"...
Okrenuh se svjestan da sam
i poslednju bitku izgubio
da ostajem bez svog jedinog sna
za koji sam zivio...
Na kapiji ti ostavih cvijet
da barem na tren osjetis
kako je moja dusa mirisala
i pred njegovom pojavom uvenula...
