srijeda, 31. ožujka 2010.

Bez tebe...

Bez tebe kao nebo bez sunca,
bez tebe kao riba bez vode,
bez tebe kao ruza bez zemlje,
bez tebe...ko sam ja,
samo sanjar bez svoga sna...

Bez tebe nestat ce zvijezda,
jorgovan prestat ce mirisati,
bez tebe ove usne ce presusiti
jutra dana smijenit ce noci bez kraja,
bez tebe...lutalica sam bez doma
siroce malo bez zagrljaja
covjek bez sjaja u ocima...

Bez tebe noci snjezne bijele
postat ce ugarak crni pepela,
postelju od pelina
zamijenit cu stijenom od kamena,
a moja dusa zaspat ce
vjecitim snom...
bez tebe...nema niti mene...

Bez tebe u ovom svijetu se gubim
ciganine stare castim
dok pjevaju i placu,
ponekada i rijec izuste koju
kazu...
zasto Andjele
zasto tvoje ruke su prazne
zasto uz tebe nema tvoje Vile?
a ja cutim
srce stegnem da ne prepukne
jer znam
bez tebe sam...

utorak, 30. ožujka 2010.

Pored rijeke...




Bio sam pored tvoje rijeke
cekao...cekao,
rukama negdje u rijeci te trazio
i zvao,da zvao sam te...
ali moje rijeci samo tuzna vrba slusala,
i kao da mi sapatom svoje duge kose
kroz zeleno lisce rece,
"Andjele ona nece doci"...
a ja se nadao,
iznenaditi zelio,
u zelji izgorio
kada srce je spoznalo
da ime mi izbrisano
sa stabla stare vrbe,
osta samo rijec VJECNO...

Podigoh ovo umorno tijelo
i zakoracih ulicama bezimenim,
uz put prosjaku poklonih buket jorgovana
koje sam tebi zelio darivati,
neka ih nekome pokloni
kada ja nisam imao kome uz poljubac dati...

Bio sam tu pored tvoje rijeke
i zvao te...
da me zagrlis...
da mi kazes Volim te...

ponedjeljak, 29. ožujka 2010.

Oprosti...

Kada moj glas ne budes vise cula,
kada nebo sunca izgubi svoju dugu
i kada jesen samoce pokuca na tvoju kapiju,
ne,nemoj plakati,
nemoj kleti,
svijecu koja plamti i nju ugasi,
jer ja ti ljubavi moja vise se necu vratiti...

Neka ostane trag tisine za mnom
koja se cuti na spomen imena moga,
i neka duga kosa necija
bude muk na tvojim usnama,
san koji je otisao negdje
u jutarnjoj izmaglici medju borovima...

Kofere bola ja cu spakovati za oboje,
u njima nase snove izgubljene
i ponijeti putem svog beskraja...
Tebi ostavljam samo srecu
da te prati kroz zivot cijeli
u necijem narucju,
neka te zna voljeti,
neka te zna grliti,
neka zna uz tebe sanjati,
neka ti bude neko za kim ces umirati...

Ne,nemoj plakati milo moje
kada sa tvojih vrata odem,
i oprosti sto sam tvoje srce uzeo
u njega nemire ljubavi posadio...
oprosti jer sam znao da kada se voli
onda se voli do vjecnosti...
oprosti za suzu,
oprosti za bol,
oprosti sto pozeljeh samo svojom te zvati...
oprosti sto te volim...

nedjelja, 28. ožujka 2010.

Moj snu...

Ah ti moj snu
poigraj se mojom dusom nocas,
udahni joj neki smiraj daleki,
oboji moje crno nebo
u prekrasne dugine boje...

Utisaj sve zvukove zemaljske
samo njena pjesma neka se cuje,
neka treperi kao struna,
neka i jeca,
neka i boli,
ali zelim da cujem
kako mi srce miluje njen glas
poput andjela...

Predugo mi oci ariu suza rone,
koje ka ostrvima nesretnih otplovise...
zato neka ove noci
ona uz mene sjedi,
donesi je vjetrom ceznje,
da mi se dusa nahrani osmijehom njenim
suzama srece da se napojim,
a sutra znam da opet cu tuzan ustati
sto te moj snu nisam mogao vjecno sanjati...

subota, 27. ožujka 2010.

Pustinjska ruza...


Slika blijedog nistavila
iza prohujalog vremena,
topi se u zelji ljubljenja
netaknutih usana...

Korakom tisine
zakoracih u odaje tvoje duse,
snene...neprobudjene...
zasto si me pustila toliko daleko,
zasto me nisi vratila,
zasto mi nisi rekla
bojim se...
da te zavolim ludo...

Sada moja pustinjska ruzo
odvec je kasno,
jer tragove mojih stopa
gledas kako stoje u pijesku,
okreces se gledas kuda oni odlaze
kamo se gube...
ma tu sam ruzo,
iza tebe na vrelom kamenu sijedim
gledam u tebe
i cekam kada ce tvoj divan cvijet
da se otvori...

Smijes li svoje latice bajne rascvjetati,
smijes li me jos vise voljeti...
smijes li me poljubiti...
moja usamljeno ruzo u pustinji...

petak, 26. ožujka 2010.

Tebi posvecujem ovaj stih...

Tebi posvecujem ovaj stih
drhtave ruke moje,
Tebi...koja kvasis jastuk bijeli
suzom vrelom zbog mene...

Tebi koja lutas izgubljena
medju ljudima,
Tebi,koja venes usamljena
sanjajuc procvjetale livade
kako tvoja bosa noga gazi
dok te ljubav tvog zivota za ruku drzi...

Tebi moj izgubljeni cvijetu
medju korovom sto nice predivan,
Tebi zeno koja zelis ljubavi kao dijete
toplo narucje da se sklonis od zime,
Tebi moja rano,
Tebi moja suzo,
Tebi moja tugo,
Tebi posvecujem ovaj stih

Cutim...

Cutim u sebi tisinu
od neba vecu,
zaustavim suzu
koju bi rado pustio,
i plakao...
samo plakao...
jucer...
sutra...
zauvijek...

I neka me nezali nitko
sto ne cujem ptice poj
sum krosnje koja zove,
behar koji pupa
proljece koje se sprema,
jer u srcu vlada zima...
na obrazu biserna ledenica
neka ostane
za Mene...
za Tebe...
za Oboje...

Tako je kad se voli do smrti...
onda se cuti,
polako umire
da nas drugi ne vide...
sami Ja i Ti
placemo oboje
u svojoj samoci...

četvrtak, 25. ožujka 2010.

Drzi me...

Drzi me ...
kada na snove se spuste
nepregledne magle,
kada pozutjelo jesenje lisce
zametne mi sve pute...

Drzi me cvrsto pod ruku
nedaj da se izgubim u ovom zivotu,
jer bez tebe lutam,
nasumice tumaram,
drzi me jer ja nemam nikoga
osim tebe koju bih zvao jedina...

Drzi me ljubavi...
uzmi me,
poljubi me,
jer toliko volim te
da osjecam kako svaki dan
iznova umirem bez tebe...

Drzi me...
zagrli me...
mozes li?
hoces li?
jedino moje...

srijeda, 24. ožujka 2010.

Umrijet cu Tugo...





Nepitaj tugo sta mi se zbilo,
jer zaspao bih ti nocas
nekim mirnim snom
koji vec dugo Ti na moje oci
ne donosis...

Sanjao bih malo
svoju ljubav kako bosonoga hodi,
u krilu me drzi,
svojim dlanovima toplim
kroz moju kosu prolazi...

Usnio bih daleki potocic mali
kako kroz moje prste biseran klizi,
neki poj slavuja u krosnji borova,
izgubljeno jezero u ciku zore,
jutarnje budjenje travke zelene...

Usnio bih tugo...
njene oci krupne kako me gledaju,
kako zele me...
usnio bih tugo...
usnio srecu,
usnio osmijehe...
zato molim te...
pusti me da barem malo sanjam...
jer umrijet cu ti bez Nje...

utorak, 23. ožujka 2010.

Plakat cu sutra...




Plakao sam godinama,
plakao jucer,
plakat cu sutra kada odes...
plakat cu zauvijek...
ali nemoj da ti danas placem
moja ljubavi...
barem danas me postedi
i moje snene oci
svojim usnama poljubi...

Samo danas neka ti kosa
na jorgovan mirise,
u oci iskru stavi
neka treperi do jutra,
i ruke neka budu tople
ceznje prepune...
pusti da vjerujem ovaj dan
da do zvijezda volis me...
a sutra plakat cu za tobom,
plakati za svojim snom
sto nije mogao vjecno da traje...

Polako i tiho kao kuce malo
sto se negdje u kut po zimi zavuklo...
jecati da nitko nevidi...
i tako ti ostariti za tobom placuci
sto me nisi mogla voljeti...

ponedjeljak, 22. ožujka 2010.

Sjecam se...


Sjecam se kako je bilo ljepo zivjeti
pod ovim svodom nebeskim,
u usima imati harfu morskih sirena
za sve druge necujna...
za moju dusu opijajuca...

Sjeam se da zivot nije vrijeme koje protice
vec dah miline...ljubavi,
kada jednom to udahnes
zelis to u dusi zadrzati dok ne umres,
da mirises...
da dises...
da se smijes...

Sjecam se kako sam imao vinograd mali
i neku kucicu daleko na jednoj osami,
na svakoj lozi grozdovi crveni
i ja ih punim rukama svojoj seljancici nosim,
a ona ne mari za plodove,
ne mari za darove,
ona gleda moje ruke
njezno ih miluje,
i samo jedno ponavlja
volim te...volim te...volim te...

Sjecam se da sam bio Ziv
prije nego sto sam Umro...
mozda zalud se sjecam
kako je bilo divno zivjeti...

Krov od bespuca...





Moj svijet sagradih na tlu tisine
sa tugom u temelju,
zidove oblozih tundrom sibirskom
nepreglednom...hladnom i dalekom...

Zapitah sudbu kletu...nedorecenu
koji krov na ovu nesretnu gradjevinu staviti,
jer on sve znaci,
on je stiti...on je grije...on toplinu doma prostire...

Ali zalud vapaj mog iznemoglog glasa,
sudba gradi krovove sretnima,
rusi nesretnima...
a nama usnulim cvjetovima bez korijena
ostaje svod neba bez zvijezda...
izgubljeni odavde do beskraja...

Tek ponekada zrake sunca granu
da obasjaju ovu paucinu na mome ulazu,
vrata ustajale dvorane muka krisom otvorim
i svatim...
zalud trazim krov nesvacenog svijeta...

Gdje si tugo,
mogu li te zvati Mama,
i tebe bolu
ne odbijaj me ako te zovem za Tatu,
sa Vama kuca od nicega...
bez krova...je ispunjena...

Tata,Mama i sa Vama
moja dusa je toliko usamljena...
a zelio sam toliko malo...
vjerovati...
beskonacno vjerovati...
da ce neko i mene voljeti
i za mnom u noci svijecu paliti...
ne kao osoba...
ne kao Zena...
nego kao jedan svijet
koji se voli za sva vremena...

nedjelja, 21. ožujka 2010.

Ispovijed...


Volim kada snijeg pada
tako tiho i necujno,
dok lelujaju pahuljice
nocnom tamom,
uz svjetiljku vanjsku se nasloniti
i iscekivati svaku od njih
kada se barem malo
na svjetlu pojavi...

Zakoracim lijevo pa desno,
skripuce ta snjezna bjelina
pod nogama,
umiruje moje srce ludo
taj necujan razigrani ples,
kao da sve treperi,
a ipak niti sum se ne cuje...
kao da sve spava...
opijeno ledenom samocom...

Pozelim da netko tu tisinu
samnom zna da podijeli,
da bude tu uz mene
za ruku da me drzi,
i da zajedno sa mnom cuti...
krisom jednom drugom se okrenuti
bez rijeci se pogledati i osmjehnuti,
iz ociju procitati
ono sto na usnama osta neizreceno...

Ali tko ce mene razumjeti
nekoga koji pored svih godisnjih doba
kada sve pupa i cvjeta,
ozivi i naj uspavanija ruza...
kada zive sva ljudska bica...
ja ceznem za svojim ledenim tisinama,
onako ne mareci sto sam jedini
koji ovaj san u ocima ima,
a ipak boli znati da nisi isti kao drugi
u sebi placem samo da nevide ostali,
i mozda ovakav ostarim
nemajuci sa kim svoje snove podijeliti...

subota, 20. ožujka 2010.

Ja i Ti...





Sta sam Ja bez tebe?
mozda lutalica koja ima juce
voli neke proslosti divne,
a svoje sutra nema
ostalo medju jucerasnjim stvarima...

Sta si Ti bez mene?
mozda si sretna uz nekoga voljena,
njegova ruka mozda je toplija,
ali samoj sebi kazi
dali si uz njega Zena,
dali si njegova Vila?

Dali smo mi?
samo neki stranci...
ili dva bica koja se usput srela
i do smrti zavoljela?

Sta smo Ja i Ti?
mozda tek dva pupoljka
koja cekaju sunce jutra
kako bi mogla u njemu se voljeti?

Ja i Ti...
znas li...
zelio bih ti sve zabraniti,
samo svojom te zvati,
a bojim se naglas to reci,
bojim se neces razumjeti
koliko te ovo srce Voli...
i uzmi ga...
nedaj mu da bez tebe pati...

petak, 19. ožujka 2010.

Dvorac od leda...






Niko nece svatiti
moje uspone i padove,
za cime venu jorgovani moji,
proljece moje prepuno zime,
zaledjenih krila leptirov let...

Za suzu vrelu netrazim vise
maramicu cistu,
nego jamu bez dna
mozda u nju moji biseri iz oka stanu...

I ovaj vjetar sto ponekada kosu zamrsi
ne osjecam vise kao svoj,
buru sa pucine daleke
moje oci ne vide...

Korake kroz glog i dracu
uvijek napravim usamljen,
bez oca,
bez majke,
bez brata,
bez sestre,
sve to dusa preboli,
ali bez ljubavi
ne to necu moci
osjecam da cu umrijeti...

Sa vrha na dno
sa dna prema gore,
srce se naviklo
a u dusi uvijek jesen je,
put do moje kolibe male
sakrilo pozutjelo lisce...
jadna bez svog Andjela stenje
poput zene koja umire
drzeci ruke voljene osobe...
zao joj sto odlazi
a zeljela toliko jos mnogo ljubavi dati...

Zato cutim u svom hodniku mraka
redam paucinu na sva okna,
kako me nebi pronasla nicija suza
jer nisam vrijedan plakanja...
moj dvorac od leda
uvijek ostaje tvrdjava
koja je cekala samo jedno
da bude voljena ...otopljena i necija...
ljubav vjecna...

srijeda, 17. ožujka 2010.

Ispjevao sam ti pjesmu...

Ispjevao sam ti ljubavi pjesmu
najljepsu od svih,
mozda je neces cuti,
mozda niti osjetiti,
mozda neces uz nju zaplakati...
ali...
ispjevao sam ti pjesmu moja ljubavi...

Napisao sam ti stih o sreci
lagan kao leptirov proljetni let,
sretan kao moja dusa dok te sanja...
napisah satkanu zelju iz ociju,
kako bi bilo divno
moju ruku sa tvojom spojiti
i samo se drzati...
drhtati...
plakati...
napisah ti stih milo moje...

Sagradih pjesmom tom
jednu brvnaru malu,
u njoj tvoju sjenu zanosnu
kako mi pleses
dok rukicama neki kolac peces,
a pogled tvoj toliko zanosan
srecu ti citam u ocima,
i oko nas nasa sloboda
usamljeni u ljubavi bez igdje ikoga...
ja...i ti...sami...Vilo moja...

utorak, 16. ožujka 2010.

Rodjendan...




Tihi dom,
treptaj svijeca,
lagano otvaram vrata svoga raja...

Negdje po zidovima plesu plamicci
vazduh odise lavandom svjezine,
sve je tako tiho,
a toliko puno,
toplina,
dolazim nekome
ko sa smijeskom me ocekuje
nakon danasnjice,
nakon bitke ohole...

Hodnik bosim nogama hodim,
trazim da poljubim
usne koje zelim,
otvaram jedna pa druga,treca
svaka vrata opet su prazna,
pomislim mozda se skrila
iza kreveta meka,
onako na podu lezi nepomicna
i ceka...
ali avaj...
nigdje ne nadjoh nikoga
opet moja zelja luda
igra se mojim mislima...

Da ipak ce biti
ove svijece upalih sam za sebe
u zelji da me netko pronadje,
ove hodnike ispunih mirisom
u potrazi za njenom bujnom kosom,
i tortu izvadih tek kupljenu
na stol stavih
onako sam za sebe...
popalih svijece
i rekoh sebi
sretan ti rodjendan Andjelu...

Nedostajes...


Kada jednom nestane
magla prekrasne zelene doline,
cvrkut zaljubljenog slavuja utihne...
tek tada svatimo
koliko nam to nedostaje...

I vratimo trenutak svojih snova,
preslikamo na liticu jave,
gdje u kanjon onoga sto smo mi
vrisnemo zelju...
toliko ga snazno trebam
da iz snova ga zove
kako bi grlila do vjecnosti...
samo njega...

A san kao san traje jednu noc
jutro ubije sve zelje u nama,
ali oni koji vole zauvijek
znaju kako da budni sanjaju
kome ruke pruzaju,
koga u srcu vjecno imaju...
i cekaju da im voljeni dodju...
vjecnost sa njima ostanu...

ponedjeljak, 15. ožujka 2010.

Usamljena ruza...







Ne,ne kazuj nikome nista
Ti moja suzo gorka,
i ti ruko drhtava
koja svijecu palis u tisini
stani...ne drhti...
smiri se moje sanjivo oko
umiri se ceznjo...
ne recite nikome
kako me plase proljetni vjetrovi...

Oni me uvijek pozovu
i ja moram poci,
svome snu,
svojoj ljubavi,
onoj svjetlosti gore
sto vrt moj obasjava
gdje mi moja ruza spava...

I svaki put kad joj dodjem
pozelim je zagrliti i nikada ne pustiti
ali trnjem moje gole ruke ranjava,
usne moje zedne njenih mirisnih latica
ona listovima poreze,
i u tisini povucem se
na koljena pored nje kleknem
te suzama krupnim zalijem ...
da mi raste,
da ne uvene,
a ja cu cekati pored nje
da trnje skloni od mene
pa makar mi to bilo poslednje
jer toliko volim je...

nedjelja, 14. ožujka 2010.

Divan par...








Tiho stavljam krik u sanducic mali
zelim da cuti,
oci sakrih pod kapke teske
neka plove kroz snove,
ruke ostavih u dzepu
da nikoga ne diraju...
znas li da me bolis...
kako me volis...

Eto i ozenio sam se
nekoga sam morao uzeti
da uz mene ljubav osjeti,
i ne nije obicna,
cak je nemogu niti zagrliti
ako krenem poljubiti
usne zavrse na golom jastuku...
ime joj je tuga...

Nekako mi odgovara
uvijek cuti,
kada pricam samo svoje rijeci cujem,
kada cutim opet samog sebe cutim,
a da imamo i drustvo
uvijek su sa nama,
ona ih birala za kumu i kuma
rece neka to budu
bol i samoca...

Znas pozelim je prevariti,
ostaviti,
pobjegnem na one puteljke svoje
koji vode do planine moje,
ali me brzo pronadje,
i samo se nasmije...
svatim sta mi zeli reci
ne Andjele nemas ti nikoga osim mene,
vidi kako su ti ruke prazne
nemas nikoga da te povede do kolibe tvoje...

Valjda mi valja sa njom ostariti...
ja i tuga...
divni kao dvoje
a u stvari ja usamljen kroz drvorede hodim
samo pomislim da uz mene jos neko postoji...
i da me barem malo voli...

subota, 13. ožujka 2010.

Daleko...







Daleko je moja koliba mala
gdje je sva ljubav zaspala,
negdje tamo iza onih gora i dolova
preko mnogih rijeka i potoka,
daleko je moja ljubav netaknuta...

Daleko su one moje livade zelene
na kojima oci moje ostadose,
tamo negdje iza oblaka crnih
i jos dalje od samog neba,
iza kise i oluje,
iza mecave i snijega,
iza tuce i groma...
daleko je moja koliba mala
kao pupoljak ruze rascvjetana
kao zena koja ceka svoga Andjela...

Daleko je moje jezerce tiho
suncem bistrine okupano,
onaj kamin topli sto s veceri plamti
vuk koji na podu sa mnom lezi,
daleko je moja zebnja,
sutnja,
ljubomora,
sve pomislim ,
da kolibe vise nema,
da je jadna porusena nekim ruznim rukama,
otrgnuta od moje zelje,
od mog sna,
iscupana iz grudi poput srca...

Ali svakako valja meni krenuti
ka svojoj kolibi,
mozda jos uvijek meni se nada,
mozda me nije zaboravila,
mozda...mozda...
nekoga nadjem na njenim vratima
kako me ceka...
i mozda mi kaze Volim te
moj Andjele,
Volim te ljubavi moja jedina...



petak, 12. ožujka 2010.

Bijeli jorgovan...

Kada budes za vjencanim stolom
neka to bude sa pahuljama,
pozovi me ljubavi tada
da ti dodjem sa bijelim ruzama...

I ne brini srno,
svoj pogled cu skriti,
tiho u sebi
da nevidi niko
sam u svom kutu plakati
sto taj covjek
koji te zeni
nisam mogao biti...
ja...
moja ljubavi...

I kada kazu mila,
ko je covjek sa bijelim ruzama,
reci samo,
jedan Andjel koji se zalud nadao,
i nekoga volio...

Ako budem Vilo
i nekoga zenio,
zvat cu te tada,
u ruci samo
donesi miris bijelog jorgovana,
tad znat ce svi da si ti
moja jedina,
moja poslednja i prva
ljubav zivota...

Eto klecis sada
pred oltarom bijelim,
svoj pogled skrivas
pod velom,
i nemoj gledati
kako suze mi teku,
stavi svoj potpis,
i zaboravi jednu kolibu malu...

I kada podjes sa njim pod ruku
na praku ces naci buket i cedulju bijelu
na njoj slova moga sna,
podari te rijeci njemu
reci mu...
da te voli barem malo...
od onoga koliko te Andjel volio...






četvrtak, 11. ožujka 2010.

Srno...






Eto Srno!
pred tvojim ledenim zamkom stojim
uz jorgovan mirisni
ja ti dane brojim
cekajuci da vrata otvoris...

Vidi Srno!
kako mi sijede saraju kosu crnu
na licu primjetim po koju boru,
al u dusi djecak sam naivni
koji ne zeli se probuditi,
koji bi zelio vjecno,
zauvijek,
voljeti...

Ne Srno!
nemoj me pustiti medju ledene zidove svoje
jer otopit cu u njima srce tvoje,
donjet cu ceznju i nemire,
pustinjske vjetrove zazvati,
tvoje oci suzama natopiti...

Eh moja Srno!
znas li da ljubav trazi zrtve
i ja sam ti vec odavno postao njen plijen,
pomirio se sa svim
prestao se otimati,
i davno sam sebi priznao
da u mome srcu stanujes samo Ti...

A ti Srno!
nemoj vrata otvarati
pusti da latice jorgovana po meni popadaju,
moje lice i kosu dugu prekriju,
pusti da ti ostarim cekajuci
umrem na zelenoj ledini
mirisan,
usamljen,
mozda tada izadjes
u narucje svoje me uzmes.
i kazes ...
volim te jedino moje...

Pretraga