Kada budes za vjencanim stolom
neka to bude sa pahuljama,
pozovi me ljubavi tada
da ti dodjem sa bijelim ruzama...
I ne brini srno,
svoj pogled cu skriti,
tiho u sebi
da nevidi niko
sam u svom kutu plakati
sto taj covjek
koji te zeni
nisam mogao biti...
ja...
moja ljubavi...
I kada kazu mila,
ko je covjek sa bijelim ruzama,
reci samo,
jedan Andjel koji se zalud nadao,
i nekoga volio...
Ako budem Vilo
i nekoga zenio,
zvat cu te tada,
u ruci samo
donesi miris bijelog jorgovana,
tad znat ce svi da si ti
moja jedina,
moja poslednja i prva
ljubav zivota...
Eto klecis sada
pred oltarom bijelim,
svoj pogled skrivas
pod velom,
i nemoj gledati
kako suze mi teku,
stavi svoj potpis,
i zaboravi jednu kolibu malu...
I kada podjes sa njim pod ruku
na praku ces naci buket i cedulju bijelu
na njoj slova moga sna,
podari te rijeci njemu
reci mu...
da te voli barem malo...
od onoga koliko te Andjel volio...
