Sjecam se...

Sjecam se kako je bilo ljepo zivjeti

pod ovim svodom nebeskim,

u usima imati harfu morskih sirena

za sve druge necujna...

za moju dusu opijajuca...

Sjeam se da zivot nije vrijeme koje protice

vec dah miline...ljubavi,

kada jednom to udahnes

zelis to u dusi zadrzati dok ne umres,

da mirises...

da dises...

da se smijes...

Sjecam se kako sam imao vinograd mali

i neku kucicu daleko na jednoj osami,

na svakoj lozi grozdovi crveni

i ja ih punim rukama svojoj seljancici nosim,

a ona ne mari za plodove,

ne mari za darove,

ona gleda moje ruke

njezno ih miluje,

i samo jedno ponavlja

volim te...volim te...volim te...

Sjecam se da sam bio Ziv

prije nego sto sam Umro...

mozda zalud se sjecam

kako je bilo divno zivjeti...

Krov od bespuca...

Moj svijet sagradih na tlu tisine

sa tugom u temelju,

zidove oblozih tundrom sibirskom

nepreglednom...hladnom i dalekom...

Zapitah sudbu kletu...nedorecenu

koji krov na ovu nesretnu gradjevinu staviti,

jer on sve znaci,

on je stiti...on je grije...on toplinu doma prostire...

Ali zalud vapaj mog iznemoglog glasa,

sudba gradi krovove sretnima,

rusi nesretnima...

a nama usnulim cvjetovima bez korijena

ostaje svod neba bez zvijezda...

izgubljeni odavde do beskraja...

Tek ponekada zrake sunca granu

da obasjaju ovu paucinu na mome ulazu,

vrata ustajale dvorane muka krisom otvorim

i svatim...

zalud trazim krov nesvacenog svijeta...

Gdje si tugo,

mogu li te zvati Mama,

i tebe bolu

ne odbijaj me ako te zovem za Tatu,

sa Vama kuca od nicega...

bez krova...je ispunjena...

Tata,Mama i sa Vama

moja dusa je toliko usamljena...

a zelio sam toliko malo...

vjerovati...

beskonacno vjerovati...

da ce neko i mene voljeti

i za mnom u noci svijecu paliti...

ne kao osoba...

ne kao Zena...

nego kao jedan svijet

koji se voli za sva vremena...