ponedjeljak, 22. ožujka 2010.

Sjecam se...


Sjecam se kako je bilo ljepo zivjeti
pod ovim svodom nebeskim,
u usima imati harfu morskih sirena
za sve druge necujna...
za moju dusu opijajuca...

Sjeam se da zivot nije vrijeme koje protice
vec dah miline...ljubavi,
kada jednom to udahnes
zelis to u dusi zadrzati dok ne umres,
da mirises...
da dises...
da se smijes...

Sjecam se kako sam imao vinograd mali
i neku kucicu daleko na jednoj osami,
na svakoj lozi grozdovi crveni
i ja ih punim rukama svojoj seljancici nosim,
a ona ne mari za plodove,
ne mari za darove,
ona gleda moje ruke
njezno ih miluje,
i samo jedno ponavlja
volim te...volim te...volim te...

Sjecam se da sam bio Ziv
prije nego sto sam Umro...
mozda zalud se sjecam
kako je bilo divno zivjeti...

Krov od bespuca...





Moj svijet sagradih na tlu tisine
sa tugom u temelju,
zidove oblozih tundrom sibirskom
nepreglednom...hladnom i dalekom...

Zapitah sudbu kletu...nedorecenu
koji krov na ovu nesretnu gradjevinu staviti,
jer on sve znaci,
on je stiti...on je grije...on toplinu doma prostire...

Ali zalud vapaj mog iznemoglog glasa,
sudba gradi krovove sretnima,
rusi nesretnima...
a nama usnulim cvjetovima bez korijena
ostaje svod neba bez zvijezda...
izgubljeni odavde do beskraja...

Tek ponekada zrake sunca granu
da obasjaju ovu paucinu na mome ulazu,
vrata ustajale dvorane muka krisom otvorim
i svatim...
zalud trazim krov nesvacenog svijeta...

Gdje si tugo,
mogu li te zvati Mama,
i tebe bolu
ne odbijaj me ako te zovem za Tatu,
sa Vama kuca od nicega...
bez krova...je ispunjena...

Tata,Mama i sa Vama
moja dusa je toliko usamljena...
a zelio sam toliko malo...
vjerovati...
beskonacno vjerovati...
da ce neko i mene voljeti
i za mnom u noci svijecu paliti...
ne kao osoba...
ne kao Zena...
nego kao jedan svijet
koji se voli za sva vremena...

Pretraga