Poklonio sam,
zar covjek moze vise pokloniti
od svoje duse,
srca,
ljubavi,
a to poklonih ti...
I plakao sam,
u dubini sebe da niko nevidi,
volio,
toliko volio da niti ime ti nisam spominjao,
jer sam se bojao
da bih jutro u suzama docekao...
Ne,
nisam ti mogao reci
koliko sam samo tvoj,
strah me bi pokazati...
pomislih mozda ces manje me voljeti,
mozda ce neko drugo sunce te mamiti...
mozda ces iz mojih ruku otici...
ne...
nisam ti smio reci...
Sad evo svijecu palim sam,
ja i ledena noc
pristajemo jedno drugom,
cutim...
i ona cuti...
divan par...
da joj kazem koliko te volim
sta vrijedi,
koliko te zelim
precutim,
nece razumjeti sta znaci nekoga imati i voljeti...
Gusim se mislju u svojoj casi vina
ipak bolje od tisine
je vanjska tisina,
kisa polako rominja
na licu postaje kapljica,
suza ostace ne primjecena,
da,
predivna maska medju ljudima,
ali kako slagati sebe
kada te vidim u ocima svih tih zena,
kako pobjeci od svog srca...
Mozda samo utjeha...
poklonio sam...
cijeli svijet gdje sniva jedna dusa,
srce gdje pociva,
obalama vode hodio
tvoje ruke cekao da bih se iz njih napio
i na suncu ostao...
cekajuci kapljicu vode...
umro...
