srijeda, 27. svibnja 2009.

VRT USNULIH RUZA


Zamislih te sinoc
bosonogu,
nasmijanu,
u vrtu pospanih ruza
pod jorgovanom bijelim

Ubrala si najdivniji njegov cvijet
rukama toplim
meni ga nosis na dar,
dok ti u kosi
trepere njegove latice male...

Tek ovlas ti dodirnuh ruke
kad ga uzimah
nesmicuci pogled
sa tvojih krupnih ociju
u kojima vidjeh kako tijelo ti drhti...

Zar me se bojis
ljepoto moja ne mirisana
vidi oguljenu narandzu ti pruzam
socnu i crvenu
kao moje usne 
ne neboj se ljubavi ove
ona je jedino
u zivotu za sto vrijedi zivjeti...

I snage kad ti ponestane
kad odu svi
jutro mraka dodje i osvane
pomisli 
na jedno drvo kraj rijeke
pod njim te jos uvijek cekam
usamljen i tih
snen 
sa osmijehom
svoju vjecnu ljubav da ti dam
jer to je jedino sto znam...

Pretraga