Izgubljeni vrt

Eto malo sam bio i pokusao

led otopiti...

dusu dati...

malo,malo a dovoljno...

San zaledjen,

krik ne pusten...

na ovoj svojoj planini

ja bih da ostanem,

voljen i ne voljen,

svacen i ne svacen,

nudjen a ne uzet,

pozvan udji slobodno,

a sa vrata pobjegao...

Moj cvjet crni

zelio bih suzom zaliti...

da nitko nevidi...

svoj vrt

zidom nebeskih visina ograditi...

bez vrata...

bez prozora...

medju borovima

snijegom pokrivenim

sa tisinom u njima uzivati...

Koliba...

stol bez icega...

gitara i kamin

tople ruke dvije

oci iskrene...

to je sve sto mojoj dusi treba...