utorak, 19. siječnja 2010.

Tamo gdje je ljubav...

Cekao sam rijeci nadao se njima
da ce nekada sa usana njenih poteci,
i rekla je naglas pred svima
glasno da mogu razumjeti
volim te moj jedini,
ali samo ja nisam mogao razumjeti...

Zelio sam kose njene milovati
u postelju meku spustiti ovim rukama,
pored lica usnulog rosnu ruzu staviti
vjecno je grliti da nikada vise ne bude tama
ali ja nisam mogao razumjeti...

Nada u meni godinama je zivjela
nebo je samo pisalo muske suze teske,
ponekada bih i bjezao na dno ispod pepela
i u tren se vracao medju svoje oblake...
ali nisam nikada mogao razumjeti...
gdje i ka kojoj ljubavi me ta Vila vodi...

Zarobljen izmedju jave i sna...

Zarobljen u svijetu
izmedju jave i sna,
sa ocima na rubu
smijeha i placa,
zalutao sam ti jedina
na ovim ljudskim drumovima,
tvoje tragove nevidim
i nemam koga vise da pratim
do vjecnosti...

Tijelo mi drhti
od neke svoje zime
koju vise ne prepoznajem,
srce ne osjetim da kuca
kao da vise nije moje,
a dusa odavno me napustila,
sam bez snova,
bez suza,
bez icega,
prazan cekam na nekoj ulici
da me samo neko pokupi...

Moj san ostao je zatrpan
pod snijegom dubokim,
vrata tvrdjave moga srca
zauvijek su zazidana,
put do vjecnosti izgubih u mecavi
i ime neka mi bude niciji...
kada boli...
neka boli do vjecnosti...

Pretraga