Tamo gdje je ljubav...

Cekao sam rijeci nadao se njima

da ce nekada sa usana njenih poteci,

i rekla je naglas pred svima

glasno da mogu razumjeti

volim te moj jedini,

ali samo ja nisam mogao razumjeti...

Zelio sam kose njene milovati

u postelju meku spustiti ovim rukama,

pored lica usnulog rosnu ruzu staviti

vjecno je grliti da nikada vise ne bude tama

ali ja nisam mogao razumjeti...

Nada u meni godinama je zivjela

nebo je samo pisalo muske suze teske,

ponekada bih i bjezao na dno ispod pepela

i u tren se vracao medju svoje oblake...

ali nisam nikada mogao razumjeti...

gdje i ka kojoj ljubavi me ta Vila vodi...

Zarobljen izmedju jave i sna...

Zarobljen u svijetu

izmedju jave i sna,

sa ocima na rubu

smijeha i placa,

zalutao sam ti jedina

na ovim ljudskim drumovima,

tvoje tragove nevidim

i nemam koga vise da pratim

do vjecnosti...

Tijelo mi drhti

od neke svoje zime

koju vise ne prepoznajem,

srce ne osjetim da kuca

kao da vise nije moje,

a dusa odavno me napustila,

sam bez snova,

bez suza,

bez icega,

prazan cekam na nekoj ulici

da me samo neko pokupi...

Moj san ostao je zatrpan

pod snijegom dubokim,

vrata tvrdjave moga srca

zauvijek su zazidana,

put do vjecnosti izgubih u mecavi

i ime neka mi bude niciji...

kada boli...

neka boli do vjecnosti...