Usnio bih sada,
ako smijem
i sanjao,
jednu kolibu malu,
planinu ne gazenu,
kosu ne cesljanu,
sve neka bude izgubljeno,
daleko...
i nicije,
prisvojio bih to u snu
da bude moje,
neka kratko traje,
sa prvim zrakama sunca nestane...
ali...
neka...
san se ne kupuje
za njega se ispruze ruke,
zagrle...
i vole...
U snu bih zagrlio
dno vremena,
pretvorio ga u trenutak
koji vjecno traje,
tu bih naselio sebe i srce svoje,
daleko od zemlje,
daleko od neba,
tu izmedju svega
bez igdje ikoga...
spavao bih
kao da nekoga cekam
ako naidje,
da me probudi,
da me voli,
tu izmedju svega,
tu u mojoj bijeloj tisini snijega...
tu u kolibi pored kamina,
budan gledao bih
kako me grli rukama...
Usnio bih
od sada do zauvijek,
ili
ako to nemogu
pobjegao bih
put svoje planine,
uz put ostavio bijele kamicke,
ako ko naidje
da me pronadje...
da voli me...
