Moja mecavo sta mi mozes

Padajte pahulje bijele

i moje tragove skrite,

zametite ove ceste i drumove

gdje korak stavljah godinama,

i evo opet u susret vasoj mecavi idem,

bez druga,

bez brata,

bez ikoga svoga,

tako sam navikao cijeloga zivota...

Padajte sad vise nista mi nemozete

osim da sibate lice i tijelo,

da zamrsite kosu dugu,

da suzu pretvorite u ledenicu,

zamaglite i moju zjenicu...

sve mozete ali samo jedno ne

uci u moje srce vrelo

koje je ljubavi prepuno,

i u njemu vasa zima umire...

Mogu cak i u vasu mecavu bespomocan leci

da od mene napravite brijeg bijeli,

pokrijete i ove usne moje,

ali svakako ne vrijedi

ona ce me pronaci

od vaseg leda oteti

u narucje priviti i reci

volim te moj jedini...