Ne pitaj me zasto volim zimu
taj leprsav korak u skriputavom snijegu,
podsjeti me na djetinjstvo
kada je sve bilo bezbrizno i cisto,
bjelina u predvecerje
i saonice koje jure,
rumeni obrazi,
mi djecaci one djevojcice,
a pahulje padaju tiho...tiho...
ne nepitaj me...
I tako promrzao sjeo bih u topli dom
kroz prozor gledao zimu sa cajom,
pomisao bi vukla sta cu biti kada odrastem
kakav bi to covjek volio da postanem,
okrenem se i pogledam
ovdje imam sve zasto bi negdje da odem...
ne nepitaj me zasto volim zimu...
A zivot ide...
ne mari sto bih volio ostati dijete,
pocne da ljubi,
pocne da voli,
pocne da boli,
pocne zivot misliti kako je dobro svoj dom imati,
a gdje kada sanjari imaju svoje zime..
ne nepitaj me...
Kako te to volim,
zasto te volim,
ne nemoj me pitati,
jer osjecam da si moja zima
a ona je jedino sto mome srcu treba...
