Sve svoje njezne rijeci
cuvam za tebe,
i onaj pupoljak ruze
negdje u planini
ceka tvoje njezne ruke
da u njima procvjeta...
Snove sam sakrio
da bi ih tebi poklonio,
srce zaledio
u okove stavio
da bih ga tebi donio...
I nemogu ti nista dati,
nemogu niti stijena biti,
nemogu leden postati,
ja...
ja...samo mogu te voljeti,
bas onako prosto,
iskreno,
naivno,
toliko jednostavno
da u ocima vidis mi srecu,
na usnama zelju,
a u grudima ceznju i vatru...
Bas tako sretno,
bez igre,
bez misli,
bez ratova cije ce starije ostati,
ko ce u pravu biti,
cije rijeci ce vazne postati,
ne...
snove kada dokucis
i njih u jednoj zeni osjetis
da ih sanja isto kao ti
tada samo ostaje da
je svim svojim srcem volis,
bas kao i ja
toliko prosto,
toliko jednostavno,
toliko naivno,
toliko iskreno,
kazem volim te moja Vilo...
