Htjedoh je jutros ubrati
onako rosnu od jeseni,
poslednju u vrtu sto vremenu prkosi,
jarko crvena,
kao usne tvoje,
snena poput duse tvoje,
neodoljivog mirisa
kao kose netaknute tvoje...
Htjedoh...
vec i rukom krenuh ka njoj,
pomislih buket se dijeli
samo iz geste mile,
a ljubav se poklanja u jednom cvijetu,
da u njoju toj ruzi bajnoj...
Da zelio sam je rukom ubrati,
ali svatih daleko si milo moje
njen miris neces osjetiti,
njenu rosu sa latica
usnama nemozes popiti,
u njoj neces dokuciti
kako moje srce kuca...
daleko si milo moje...
Morat cu ruke od nje povuci
i samo se nadati da ce do zime cvjetati
istim onim mirisom mamiti,a od snijega cu je tada otrgnuti,
da je ledene noci ne posuse,
na pragu tvom je ostaviti
uz samo jedan jedini dodir prsta moga
na tvoje zvono cu pozvoniti
znat ces vec ko zvoni,
jedna ruza crvena
na pragu,
i jedan covjek
sa srcem na dlanu...