Krenuh cikom zore dok jos sunce se radja,
tisina spava medju blokovima i ulicama,
tamo gore gdje cvjeta najljepse cvijece
gdje nebom plove dugine boje,
krenuh gore...u zagrljaj sjecanju svome...
Hodih usamljen ispod plasta svoje tisine,
kroz jele i borove mirisne do precice znane,
samo poj pticica razigranih bi u krosnjama sume,
kao da pjesmom rekose,
dobro dosao,dugo te nije bilo Andjele...
Postidjeno oborih glavu samo
sta da im kazem kada svaku rijec bi zelio da slazem,
moje oci odaju sve sto je u meni
one govore umjesto rijeci...
ali i nestigoh pogled dici
a povjetarac blag zaplate moje kose
sapnu tiho "idi,Andjele,idi na svoje livade rosne,
na svoje obronke,do one svoje stijene,
dugo vec ceka na stope tvoje"...
Pruzih korak sada vec lagan
kao da zurim u zagrljaj nekoj svojoj ljubavi,
kao da ce mi pobjeci...isceznuti,
i dodjoh na rub sume
ispred mene prizor znani
leptiri po cvijecu razigrani,
sunce zrakama budi uspavane rosne travke,
u daljini ona moja stijena koja uvijek ceka,
nista se nije promijenilo,
livada,stijena i koliba mala,
sve je tu kao i onog dana kada sam sve to pronasao...
Pokosen kosom bola,
ubijen gromom tuge,
sjedoh poput gromade na ono svoje mjesto
tik do litice te stijene,
na kojoj i sada urezana slova stoje...
VOLIM TE VJECNO MOJ ANDJELE...
I svatih u trenu ovo je moj dom
iz kojeg nezelim vise nikada otici,
tu me vise nitko nemoze naci,
nitko me nemoze povrijediti
niti cu ja bilo kome bol nanijeti,
zelim tu u kolibi maloj sam sa svojim sjecanjem zivjeti
one sretne slike u snovima vracati
kavicu jutrom skuvati,
neki krompir oguliti,
sa pticama i cvijecem tiho saputati
na svoju stijenu sjesti i ona slova vjecno...
pomilovati...
uz kamin pred veceri koji pucketa,
na stolici staroj neke pjesme napisati
koje nitko vise nece procitati...
