Sad' bih krenuo
u okupanu zoru nevinog sunca,
obukao crninu
kako oci nebi vidjele krvave mrlje
ispijenog vina
koje su kapale sinoc sa usana po grudima...
Da... ta zavijena noc
u kojoj se po prvi put uplasih vuka
koji usamljen tumara mojim grudima
gazec' tek procvali jorgovan,
u agoniji otrgnuta misao bi spas
ali nju zarobih u sobu
jer znam da nema kome poci,
znam da niko je ne ceka...
Znas...vec ti dosta puta rekoh
noc je isuvise kratka sanjarima,
zato i nakon budjenja ponesu san u ocima
mirisu po njima
i ne bude se sve dok imaju
nekoga pored sebe kao voljenog saputnika...
A sad' bih krenuo
nigdje i nikome...
jer za vjecnost
treba dvoje...
