Neimar koji tisinom gradi neobjasnjivu istinu,
glog koji izraste usamljen u golom kamenu,
paucinom zarobljena dusa,
suvo srce otislo put svoga neba,
izgubljeno tijelo koje luta nocima
pitajuc oci snene gdje ode moja sjena...
Nesanica koja lebdi u otvorenim prozorima,
bosa stopala koja uz ponoc gaze travkama,
neuotoljena zelja u Tvojim grudima,
sjecanje postane plamen vatre
sa kojom smo igrali a u strahu nismo dotakli,
sa njom do dna ponora idemo,
ne zagrljeni,
ne ljubljeni,
od toga nema spasa...
Pricam ti moja caso vina
kao drugu koji ne pita nista
samo blijedo gleda i slusa,
sta to bi ljubav?
dal' maslacka paperje
koji svaki povjetarc moze da strese,
ili naj ljepsi san
koji s jutrom nestane
i ostane sve tako pusto?
Ljubav...
pamte je oni koji se grlili nisu
oni koji su voljeli sjenu nepoznatu,
oni koji su plakali uz svaku pjesmu,
oni koji su rijeku zadrzali u sebi,
cutanjem sami sebe osudili,
a srca ludo kucaju jedno drugo dozivaju
zaboraviti nemogu niti uz kosu sijedu...
Za ljubav znaju oni koji zive
a nisu zivi,
oni koje boli i uz molitvu samo tada sapnu
ko je nemir u njihovom oku,
placu da nitko ne vidi,
cute i kada pricaju,
budni sanjaju,
za ljubav znaju
usamljene topole kraj rijeke
koje nas slusaju cutke
i na svojoj kori imaju otiske ljubavi,
ja i ti...mi...u srcu zakljucani,
zajedno...vjecni u nasoj ljubavi...
Za ljubav znaju oni koji su krivi,
i kada nisu krivi,
za ljubav znaju oni koji su sami,
i kada nisu sami,
za ljubav znaju klauni koji dijele srecu
a u srcu placu svoju bol naj vecu...
