Meni sudjeno bilo nije
jutrom kavicu
donijeti do postelje meke,
mirisom ruze
probuditi oci voljene...
Meni se nije dalo
zaspati tiho
na njedrima bajnim,
osjetiti tople ruke u kosi,
disati u dvoje
jednim dahom istim...
Meni nije bilo sudjeno
poletjeti na svoje nebo,
sa drhtajem u srcu
i rukom u ruci
setati u dvoje
ka tihoj luci...
Meni ne bi dato
osjetiti sum talasa
na osamljenom kamenu pored mora,
dok na grudima
raspletena lezi kosa
Vile...koju zovem jedina...
Meni nije bilo sudjeno...
neki sretniji
ovo ce dozivjeti,
a mene uvijek cekaju oni moji drumovi,
koje je srce zeljelo da zaboravi...
zeljelo da zivi samo zbog jednog...
da zivi zbog ljubavi...
