Zbogom pjesmo radosti...

Oprosti moja pjesmo sretna

ove ruke te nemogu vise pisati,

iz krhotina polomljenog srca

nema rijeci koje ti mogu darivati...

Ostavljam te pjesmo sretna

idi nekim drugim veselim dusama,

biti ces poklon,

biti ces pjevana,

biti ces voljena,

biti ces pisana nekim drugim rukama...

ali mojim san i tuga pliva...

ali mojim...vise nikada...

Odlazim pjesmo radosti

u zagrljaj tame vjecnosti,

na neko svoje izgubljeno nebo

gdje vuka zovem jedinim prijateljom,

kaljuzu blatnu mijenjam sa rijekom,

tamo gdje srecu ne ispija niko

tamo gdje nazdravljaju tugom...

Zbogom moja pjesmo sretna

ja nisam rodjen da te pisem ovim suzama,

Ti si stvorena za nekog pisca

koji ulazi tvojim rijecima u srca,

ja ti nisam taj,

niti pisac,

niti covjek,

ja sam samo prosjak

koji izgubljeno luta

moleci za gram necijeg srca...

Moja poslednja pjesmo sretna

mojom rukom neces vise biti pisana,

ostani amanet onima

koji te pisu veselo buducim pokolenjima,

ja nisam pjesnik,

ja nisam sretan,

ja sam tuga i bol

od toga satkan...

Zbogom pjesmo moja,

jorgovanom mirisnim kicena...

Sjecam se bio sam ziv...

Kad me tuga uzme pod svoje

ugasi u zjenicama baklje sto gore,

kad mi bol pokida njedra bijela

i krene teci mojim venama do srca,

tek tad sjetim se da sam nekada bio ziv...

Tako od jutra do sumraka,

od ruza do placa,

umirem svakim novim danom

koji se radja,

sjetim se bio sam ziv...nekada...

a onda sam umro...

sad ovako mrtav zivim...

Moj bijeli snijeg nevin i cist istopio se,

put do planine zelene i seljancice uplakane

zarastao u trnje,

moja koliba snova porusena...napustena,

u samoci svojoj kao ptice hudi i place...

Sjecam se bio sam ziv...nekada...

zbogom moja pjesmo radosna...