utorak, 27. travnja 2010.

Zbogom pjesmo radosti...



Oprosti moja pjesmo sretna
ove ruke te nemogu vise pisati,
iz krhotina polomljenog srca
nema rijeci koje ti mogu darivati...

Ostavljam te pjesmo sretna
idi nekim drugim veselim dusama,
biti ces poklon,
biti ces pjevana,
biti ces voljena,
biti ces pisana nekim drugim rukama...
ali mojim san i tuga pliva...
ali mojim...vise nikada...

Odlazim pjesmo radosti
u zagrljaj tame vjecnosti,
na neko svoje izgubljeno nebo
gdje vuka zovem jedinim prijateljom,
kaljuzu blatnu mijenjam sa rijekom,
tamo gdje srecu ne ispija niko
tamo gdje nazdravljaju tugom...

Zbogom moja pjesmo sretna
ja nisam rodjen da te pisem ovim suzama,
Ti si stvorena za nekog pisca
koji ulazi tvojim rijecima u srca,
ja ti nisam taj,
niti pisac,
niti covjek,
ja sam samo prosjak
koji izgubljeno luta
moleci za gram necijeg srca...

Moja poslednja pjesmo sretna
mojom rukom neces vise biti pisana,
ostani amanet onima
koji te pisu veselo buducim pokolenjima,
ja nisam pjesnik,
ja nisam sretan,
ja sam tuga i bol
od toga satkan...

Zbogom pjesmo moja,
jorgovanom mirisnim kicena...



Sjecam se bio sam ziv...



Kad me tuga uzme pod svoje
ugasi u zjenicama baklje sto gore,
kad mi bol pokida njedra bijela
i krene teci mojim venama do srca,
tek tad sjetim se da sam nekada bio ziv...

Tako od jutra do sumraka,
od ruza do placa,
umirem svakim novim danom
koji se radja,
sjetim se bio sam ziv...nekada...
a onda sam umro...
sad ovako mrtav zivim...

Moj bijeli snijeg nevin i cist istopio se,
put do planine zelene i seljancice uplakane
zarastao u trnje,
moja koliba snova porusena...napustena,
u samoci svojoj kao ptice hudi i place...

Sjecam se bio sam ziv...nekada...
zbogom moja pjesmo radosna...

Pretraga