I ja sam nekada znao pjevati druze
sada pjesme vise nemam,
imao sam i osmijeh
nadao se necemu
sanjao svoje snove
sada druze vise nicega nema...
Ovo nije pjesma druze,
ovo je krik planine moje
za kojom usamljeno srce cezne,
oni pasnjaci meki s proljeca,
oni snjegovi bijeli zime,
ono ljeto kad se plod bere,
one jeseni kad fijuce vjetar
dok vatra u kaminu pucketa sred svoje tisine,
ne,
ovo nije pjesma druze,
ovo je vapaj duse moje...
Ti imas druze dom
i ja sam ga nekada imao
u djetinjstvu svom,
pozeljeh takav ali mnogo ljepsi,
mnogo bolji
imati kad' porastem,
a sudbina nekom svetica
dok drugom je maceha
mene nije mazila
do vjecnosti voljen
i do vjecnosti uplakan...
Tek tren,dva,pet ili vjecnost
srce je pozeljelo
zagrljeno setati korak uz korak
po svjezem tepihu planine,
po zarasloj stazi pokraj rijeke,
ja i ona,
sami nas dvoje
kao klinci koji se do umiranja vole...
ali druze nije moje da to imam
tren,dva,pet ili vjecnost...
