četvrtak, 30. rujna 2010.

Sta sam ti ja...

Dali pupoljak ruze
koji ceka da procvjeta,
ili uveli list
koji lezi pored puta,
sta sam ti ja?

Mozda sjeta u ocima
ili osmijeh na usnama,
dali sam tuga u dusi
ili srce prepuno ljubavi,
sta sam ti ja?

Dali sam vjetar ludi
kojeg se svako boji,
ili sam tiha luka
koju bi svaka grlila ruka,
sta sam ti ja?

Mozda sam ziv u tvojim snovima
ili sam umro ispod jorgovana,
dali je moj brod osudjen lutati morima
ili sam tvoja ljubav vjecna...
sta sam ti...ja?

utorak, 28. rujna 2010.

Ti oprosti...

Oprostio bih susu zemlji,
noc bez jutra,
dan bez mjeseca,
samo jedno oprostiti ne mogu
sto nas pusti 
da nam zivot prolazi... 
bez nas...

A Ti...
oprosti mi,
sto toliko obican sam bio,
sto neku kolibu daleku sam snio,
ja i ti...djecu imamo,
za njima trcimo,
sa njima se smijemo,
oprosti mi...
mnogo sam sanjao...

Oprosti sto sam zelio vjerovati
u Tebe,
u godine,
u vjecnosti 
koje postoje kada se dvoje vole...
oprosti mi...
na mome nebu
koje crtah kao zjenicu u tvom oku...

Oprosti...sto sam Te volio,
oprosti sto nikada nisam docekao
rijeci te
ne volim te moj Andjele...

Oprosti...
sto srce kuca...tiho,
i sto sam ti dusu uzeo...

Svatit ces nekada
sta su snovi,
kako je to uz nekog se buditi
a u snu drugog ljubiti...
oprosti...
sto nisam ti mogao to objasniti,
a zelio sam samo jedno
da budem ti jedini
da mi budes jedino...
oprosti mi...
ljubav mnogo boli,
a ja je bolim za nas oboje...


ponedjeljak, 27. rujna 2010.

Osjecas li me...

Osjecas li me u blizini sebe
i ako sam ti miljama daleko?
osjecas li me u srcu svome
koje sam snom i ceznjom dotako?


Osjecas li me pod ocima
dali te zulja moja sjena?
Dali sam sunce tvoje
koje ti jutrom ozari bijelo lice?


Osjecas li moje rijeci ljubavi
koje sam tiho saputao,
"zelim ti pod kozu se uvuci
i uzeti tvoje srce malo"...


Dali sam krocio u dusu tvoju...duboko,
molim Te...reci mi...koliko?
Mozes li prezivjeti,
brodolome...
snove...
bez mene?


Osjecas li da tvoj strah pada
dok koracas usamljena nocima,
i znas li da je to
u dvije rijeci opisano,
nedostajes mi...
nedostajes mi Andjele moj,
nedostaje mi osmijeh Tvoj,
nedostaje mi sve,
nedostaje srce moje
koje si uzeo i zakljucao...
osjecas li...koliko volis me,
koliko volim Te...


Osjecas li da nista vise ne boli
od onoga kada se dusom voli?
Osjecas...znam...
da me volis i to znam...
samo jedno ne znam
koliko cemo jos plakati oboje
jedno za drugim...
milo moje...

Spavas li...

Dali spavas?
Ako si okice sklopila
pusti da bdijem iznad tvog kreveta...

Mozda ne sanjas mene...
mozda mi te neko kroz snove krade...
ali neka...trajat ce samo jedan san,
a ja...ja sam ti ljubavi vjecan...

I bdit cu nad tobom,
kao povjetarac blagi
prstima prolaziti kosom,
cuvati poput
indijanske amajlije cuvara snova,
bas poput sunca
koje sjedi u kutu kreveta
i grije te hladnim nocima...
da ne budes sama
da ne budem sam,
oboje gladni ljubavi...
ja i Ti...do vjecnosti...

Dali spavas?
Ako spavas...sanjaj mene
kako ti dolazim kroz pahulje bijele,
u ruci nosim jorgovane
koji su cvjetali u mojoj sobi,
nisu uvenuli,
jer su zeljeli zivjeti...docekati,
da ih uzmu ruke Tvoje...

subota, 25. rujna 2010.

Kao niko...



Dadoh ljubav kao nikome,
srce poklonih kao nikome,
ali zalud...
mene nisu naucili
kako je to sretan biti...
u ljubavi...

U mojim nogama bosim
stanuju ledene zime,
kao ni kod koga,
dusa suha trazi
toplinu poljupca,
zarobljen u kavezu snova
kao ptica zeljna sretnog leta,
da...bas...kao ni kod koga...

A budem i ja sretan ponekad
to traje kada zima dodje,
stavim ruke u djepove
i u snijegu brojim usamljene korake,
sanjam tisinom nekoga pored mene...
bas...kao niko...

I da...imaju mnoge oci
koje bi zeljele skratiti moje noci,
ali iskreno ne ljube,
toplo ne grle,
dusa ne zeli,
srce ne voli,
ostaje mi sanjati Tebe...
jedinu, 
koja moze ovim usnama
vratiti toplinu...

I mogao bih da te ne volim...
Tada bi bio kao svako...
Ipak ja sam Ti kao niko...

petak, 24. rujna 2010.

Voljela me...



Sjecam se bila je lijepa
nosila je sjetu u ocima,
zeljela je tako malo
i sanjala svog covjeka...

Sjecam se bila je uplasena
kao srna pored vuka,
i nije znala
koliko je ljubavi rijeka duboka...

Voljela je cvijece
ali nije imao ko da joj donese,
voljela je osmijehe
ali nije imao ko da je nasmije,
voljela je kutke tisine
ali nije imala s kim dijeliti iste...

I drvoreda se sjecam
dok viju pahulje bijele
koje nikada nisu pale na nase kose,
pamtim livade procvjetale
koje nikada nisu nase noge gazile...

Sjecam se...
ostao sam usamljen
sa svojim snom,
kao jagnje u coporu vukova...

Sjecam se...
voljela me...

četvrtak, 23. rujna 2010.

Trazih Te...

Trazio sam te u pjesmama
i nekim davno zaboravljenim jutrima,
u poju slavuja,
u magli rosnog budjenja
netaknutih planinskih
divljih jagoda...

Trazih te na puteljku
obraslom papratima,
latice ljubicica razgrtah,
ciklame ne udisah,
samo da bih Tebe nasao...

Trazih te s proljeca u beharu mirisnom,
ljeti u planinskom povjetarcu
i suncu mekom,
s jeseni potrazih te u liscu opalom,
trazih te svim godisnjim dobima
samo jednim ja ti sjedim,
ne trazih te zimom
i pahuljom njenom bijelom...
zimi ja ti u kaminu iskre brojim
usamljen uz casu vina drugujem
tisinom se ogrnem,
i negdje s pocetka jutra
zaspem...u snu te poljubim...

Trazih te...
ali ne nadjoh
kazu zaspala je ljubav tvoja...

srijeda, 22. rujna 2010.

Hridina na obali mora...

Svako ima svoj svijet
a ja zakljucah nas dvoje u nasem,
jer ljudi su stetocine
i paraziti
svakome sve pokvare,
ali meni...
samo jedno nesmiju dirati
moje snove...
u njima sam ja pored tebe,
volimo se
i dovoljni smo sami sebi
nas dvoje...

Svi sanjaju kule i gradove
hareme i seike bogate,
zene koje se u tren nude,
a ja ne zelim to sve
ipak...
samo siromasan bi bio,
ali neka sam pored tebe
i neka si uz mene,
i neka svi teku
ja bi ljubav
na klupi sa tobom uz rijeku...

Tako ti sanjam
i zivotu se otimam,
on me gazi,
tuce,
udara
a ja stojim kao kakva hridina
jedina na obali mora,
koja ceka da kaze
"polomite sve
samo jedno mi ne dirajte...
srce...
ono jos uvijek vjeruje
da ljubavi vjecne postoje,
takvo ce i da umre"...


utorak, 21. rujna 2010.

Pruga zivota...

Place ova pruga sto mi tijelo nosi
poredano u nekom kupeu bez broja,
gdje sam ovo stigao milo moje
da ne brojim lica,
ne slusam rijeci,
sam sa sobom zivim,
i pamtim kako je toplo uz tebe biti,
sanjam...a san od mene bjezi...

Idem Ti sa svjetla u tamu
redam slike i jorgovane mirisne,
nase noge bose kroz mekano lisce,
nasa klupa kraj rijeke,
redam mirise ne mirisane,
listove ne gazene,
i klupu za usamljene
osta bez nase sijenke dvije...

Prosjak sam bez tebe
onaj sto kupi mrvice,
a u srcu ljubav krije
onu za kojom do umiranja zebe...

nedjelja, 19. rujna 2010.

Zaboravljeno srce...

Suh mjesec na nebu
tisinom gradi tvoju neobjasnjenu istinu,
tek kojom zrakom ulazi u sobu
pokazujuci na kut mojih razbacanih stvari,
vec odavno nemam volje
pospremiti sebe i svoju dusu...

I tu pod gomilom necega sto obuci nikada necu,
nadjoh nesto malo ali kao da je zivo,
scucureno i zabaceno...
moje srce je kucalo...
sjetih se davno ga iscupah iz grudi
i bacih jer me boljelo,
jer nije bilo moje,
jer je za tebe kucalo...

Ja bih da ga vratim ovom tijelu ,
neka drhti od ljubavi,
i neka prepukne,
kroz suzu neka izadje,
neka se slije po toplom obrazu,
neka ti kaze ono jadno malo
kada nemogu ove usne
koliko te voli...jedino moje...

srijeda, 15. rujna 2010.

Kameni zid ljubavi...



Bio sam neimar koji gradise kulu
gore visoko medju oblacima,
gradih je srcem
u zelji da bude mala,
ali ljubavi prepuna...

Od vrta sam poceo kao nitko,
zasadih u njega najdivnije
ruze ovoga svijeta,
da mirisu vjecno,
da cvjetaju zauvijek,
osjecajem svaku sam sadio...

I kamen poceh redati
noseci ga iz planinskih gora ledenih,
onaj sto ljudska noga ne gasise,
onaj naj ljepsi,
bi to moj kameni zid ljubavi...

Od mirisnih borova sacinih prozore
da skripucu kada se otvaraju,
da podsjecaju kako se
iz vjekovnog sna budila dusa moja,
kada je bila voljena...

Gradio sam kulu medju oblacima
i ostade ne pokrivena,
napustena,tuzna i zalosna,
cvjetovi vjecnosti...uvenuli,
prozori vjetrom pokidani,
i ja nemam volje drugu graditi,
ostadoh usamljen na zgaristu pepela
gdje jos uvijek crtam krov
tog doma medju oblacima,
pomislih ti ces ga pokriti
svojom ljubavi...za vjeke vjekova...

Bi to moj dom medju oblacima,
mali kao koliba...
a vjecan kao ljubav...

utorak, 14. rujna 2010.

Cuti...

Cuti...
ako te neko pita za mene,
ime mi precuti pred majkom,
pred Bogom,
i nemoj kvasiti suzom jastuk za mnom,
biti ce dovoljno sto sam ja
svako vece u postelji od suza...

I ovaj voz sto odlazi
ti ga samo rukom bijelom pozdravi,
jer na prozoru
ti mi lice neces vidjeti,
biti cu sam u kupeu tom,
plakati,
sto te nisam mogao poljubiti...

Zeljeh te do postelje donijeti,
jastuke laticama ruza ukrasiti,
na stolu vino,
u sobi polutama i tisina,
ja i Ti...
sami u nasem raju...
ali nije mi se dalo...

Zato...
cuti...
jer mi se place,
nemam tebe
i ne zelim nikoga pored sebe,
suzu bacim u dlan
razmazem je,
da u njoj vidim oci Tvoje...

ponedjeljak, 13. rujna 2010.

Zelja...

Smijem li te pozeljeti nocas?

Tvoje oci da me prate
dok lutam liticom moje samoce...

Tvoje kose da me ususkaju
od nadolazece jesenje bure...

Smijem li Ti dotaci usne
sa okusom jagode zrele?

Ljubio bih Ti kozu
tiho,
polako,
sa zeljom da udjem u dusu tvoju...

Smijem li Te pozeljeti nocas...
ljubavi?

Smijem li Te pitati
patis li od nesanice,
dali vrt pogledas sred ponoci,
ili glad osjetis imenom ceznje,
smijem li pitati...
dali na jastuku sapnes moje ime?

Smijem,
ja se ne bojim,
ali odgovor necu dobiti
jer tesko je srcu priznati da voli...

Smijem li Ti sapnuti
da uz mene si dijete i zena,
suza i osmijeh,
tuga i sreca...

Smijem li ti reci
da si moja ljubav vjecna...

Ja se ne bojim
reci koliko te volim,
smijes li Ti...

moja ljubavi,

na usne staviti rijeci...

Volim Te moj jedini...

Nevina u ljubavi...




Nije znala reci,
kako je to voljeti,
nije nasla rijeci za opisati,
kakav je to bol
i zasto suze teku,
samo cutke bi sanjala mirnu rijeku
i neku usamljenu planinu daleku,
jer bila je...
zena...
a nevina...
u ljubavi...

Pogledom bi cesto izgubljeno lutala,
sanjala svoj san koji samo ona zna,
ceznula u samoci zeljna toplih dodira,
i kaput bi zakopcala do grla
dok bi jesenje lisce samotno gazila,
jer bila je sama...
ljubavi zedna...
i tako nevina...
u ljubavi...

Zeljela je samo malo
da voli i da bude voljena,
zeljela je grliti covjeka
a ne stranca,
zeljela je da mu place na ramenu,
a on da razumije njene suze i bez rijeci da kaze,
zeljela je voljeti...
grliti...
ljubiti,
a nije znala da to toliko boli,
jer bila je...
nevina u ljubavi...

A onda ljubav je dosla...
Porusila ledene bedeme oko njenog srca,
otopila inje sa njenih usana
i srcu donijela strah...strepnju,
na oci se navukle besane noci,
zeljom u molitvi je zvala jutro
sto prije da osvane
i da ljubi svoje daleko...
a nije znala...da i on place...
u samoci na prozore navlaci roletne,
samo da sto duze sanja
njena oka dva...
nije to znala...
jer bila je...
nevina...
u ljubavi...

subota, 11. rujna 2010.

Nema me u dusi Tvojoj...




Kada sve prodje,
pjesma utihne,
tisina zavlada u nocima,
tuga ostane u ocima...
potrazi me u kutu ispod paucine,
gdje si me ostavila
prije mnogo vjekova...
kad sve prodje...
potrazi me...
vidjet ces da me nema...

Kada te budu ljubili
ne daj da ti ljube kose,
sacuvaj me zapletenog u njima,
a onda me jutrom saperi
toplom vodicom uz miris sampona,
osjetit ces pod tolim rukama
da me u njima...
nema...

I kada pozelis jesenju setnju
ispod krosanja drveca
po tepihu pozutjelog lisca,
okom potrazis moju sjenu,
srcem pozelis ljubav vjecnu,
tada zaviri u dusu svoju,
vidjet ces...
da me u njoj ...
nema...

petak, 10. rujna 2010.

Stijena ljubavi...




Sjedili smo na stijeni
u suton danasnjeg dana,
ja i ti...

Pricah ti tiho o nama
uz melodiju morskih talasa...

Drzala si me za ruku
stisnula jako,
kao da si dodirom
zeljela reci "moj si nedam te nikom"...

Sjedili smo nas dvoje
i zaljubljeno se gledali,
u casu krenuh te poljubiti
i usne obljubise samo vjetar...

Svatih nema te,
zeljom nacrtao sam te pored sebe,
suzu jos jednu ostavih na stijeni
pomislih iz nje ces do jutra niknuti
i tamo me ljubavi cekati...

Sjedili smo na stijeni,
ja i ti...
a u stvari to bi samo ja,
usamljen,
grlio suton...kao da grlim tebe...

četvrtak, 9. rujna 2010.

Dusa moja...

Poklonih ti cvijet bajni
koji ne cvjeta u nicijem vrtu,
onako sa grumenom zemlje
ziv i mirise...
da ga posadis u vrtu svome
tamo pod jorgovanom
neka uz njega raste,
neka raste...samo za tebe...

Poklonih ti cvijet crni,
jedini koji nije cvjetao nikada,
skrio se u basti
starog vrtlara,
u tami...u trnju...
ne milovan...
ne ljubljen...
ne voljen...
a najvise zaljevan
suzom...vrtalara starog...
zelio je samo da taj cvijet procvjeta...

Njega ti poklanjam,
da ga milujes i volis,
da ga ljubis pod jorgovanom bijelim,
da ga zalijes suzom ljubavi,
jer uz tebe ce procvjetati...

Poklanjam ti cvijet...
ubran iz grudi...
otrgnut od srca...
ime mu je Dusa moja...
voli Taj cvijet
jer bez Tebe on ce uvneuti
i postati samo osusena biljka...

srijeda, 8. rujna 2010.

Oprosti mi...

Mozes li mi oprostiti
sto sam zaboravio svoj let,
neku paucinu navukoh na usne
pa zaboravih i ljubiti...

Oprosti mi ...
za moje proljece
koje su ukrali cigani,
i ovu moju noc prepunu mjesecine
koju lutam usamljen
obalom mora
ti...
oprosti...

Oprosti...
sto nemam nista
sem tvoga imena
kojeg sapucem zvijezdama,
i ovaj pijesak
koji crtam u obliku srca
proboden strijelom Andjela,
ti...
oprosti...

Oprosti mi...ljubavi...
znam da sve na svijetu boli,
ali nista kao rijeci...
oprosti...volim te...

nedjelja, 5. rujna 2010.

Tvojom sjenom...

Dugo si trazila ime moje
u fijuku izgubljenog vjetra ,
ceznjom si zvala uspavani san,
u strahu krisom nudila
kljuc svoga srca,
ali nikada...
otvorenog dlana...

I evo me na vratima duse tvoje,
kucam krisom da ne probudim strah
kojeg nosis kao oziljak,
na srcu svome...

Otvori mi ljubavi!
vrata svoga raja,
zelim se skupiti kao pile
u jednom kutu malom
tvoga srca,
cutati...
drhtati...
cekati,
kada ces strahu reci zbogom,
a meni tiho izustiti...

dobro dosao moja ljubavi...

Bespomocan Ti stojim
pred sjenom tvojom,
izvadi mi ovaj mac iz grudi,
jer toliko me boli
to sto te vise od sebe volim...

petak, 3. rujna 2010.

Sta to bi ljubav...

Ljubav...

dali to bi samo rijec
ona koja se trazi cijeloga zivota,

zeli u potaji na jastuku uzdaha,

zamirise carobno i iznenada
u jutru prepunom bijelog behara?

Ljubav...
dali to bi toplina i kada je studen,

povjetarac topal u lice,

drhtaj tijela koji krijemo grizeci usne,

suza koju niko ne place,

bol koji niko ne osjeti,

san koji niko ne sanja?

Ljubav...
ja neznam sta je to ljubav,

znam samo da boli,

i moze stati u malo rijeci...

ljubav...
to smo ja i Ti...






srijeda, 1. rujna 2010.

Znas li...nedostajes mi...

Slusaj me srcem
dok ti pjevam prstima
vec recenu tajnu moje duse...

nedostajes mi,

kao suza kojom bi isplakao bol,
kao jutro u kojem bi se kraj tebe budio...

Ove moje noci spavanja
zamijenio bih bdijenjem uz Tebe,
dok ne ostanu samo sjenke
od nas oboje...

da nedostajes mi...
malo...
da bih mogao umrijeti...

Znas,
da mi jorgovan vise ne mirise,
u srcu vlada ledena zima
a na usnama paucina se pohvatala
od ne ljubljenja...
cekanja tvojih usana...

Znas li...
Nedostajes mi...
ljubavi...

Pretraga