petak, 31. srpnja 2009.

Bojim se...


Zamolio bih te za ples
pod otvorenim nebom
dok kisa nam
obraze i oci kvasi,
ali nesmijem,
mozda se i bojim...

Pozelim u trenu tom reci
te rijeci koje nebo ruse
izgovoriti zakopana slova
porusiti granice
sa rijecima Volim te...

Zadrhtim dok se samo sjetim
da ti ruku u ruci drzim
stegnem da osjetis
da se vise nikada
zivota ne bojis...

Svega se bojim
cak i toga da te dijelim
ali trpim
sam u sebi zudim
skrivam i cutim
nemogu od toga pobjeci
ali mogu kriti
koliko te samo zelim
voljeti...

Bojim se,
smijem li to naglas izgovoriti
mozda me neces razumjeti
ljubav moju pokusati svatiti
mozda,
mozda me nemozes ljubiti
i moja biti,
i mozda
ipak u nekom starackom domu
sa kosama sijedim
svoj konac
usamljen cu docekati
sa sjecanjem
kako sam samo malo zelio
voljeti,
i u svojoj kolibi
sretan htio umrijeti...

ponedjeljak, 27. srpnja 2009.

Sjena...


Zar i ti moja sjeno
od mene bjezis,
osjecam nemogu te stici
svakim novim korakom
sve si mi dalja...

Evo i raskrsce ubrzo dolazi
pratit cu te nekako do njega
a onda izaberi sama,
ja cu lijevo
putem svojih snenih planina,
ti moja vjerna sjeno
uhvati korak bez straha
budi uz mene,
cuvaj ove moje snove,
ili moja pratiljo kreni desno
i stani uz rame
nekom novom nepoznatom...

Ovim umornim korakom
do Bozica cu stici
na raskrsce zivota,
tada mila moja sjeno
pogledaj u oci ovog sanjara,
budi jaka kao do sada
i reci gdje ti dusa spava...

Desno je magla
i neka nova sretna jutra
srcu nepoznata,
ili lijevo putem svojih snova
uz rame ovog Andjela
koji samo zeli na bozicnom
drvcetu biti tvoja
zvijezda...

nedjelja, 26. srpnja 2009.

Jagnje moje...

Zamisljam te kao pupoljak proljetni
i tvoju kosu bujnu osjecam
tu u mojoj drhtavoj ruci...

Snovima te dozivam
da pomilujes ove oci vlazne
dok gledaju tvoju sliku
kroz taj neobican ram...

Jastuk rukama grlim
svaku noc na njemu te vidim
njezno predjem preko njega
i sapucem koliko te samo volim...

Nemocan sam jagnje moje
da budem bez tebe
srece nemam kada nisi uz mene
jutro je novi mrak
a ledene ruke ne zele
da miluju druge tudje usne...

Dodji mi u snove
u moje ruke svoju glavicu spusti
i zaspi,
u tvoju javu me pusti
otvori mi svoje grudi
strah ostavi,
srce pusti neka drhti
voli me ljubavi,
voli i uzmi,
jer bez tebe moji su puti
izgubljeni...


četvrtak, 23. srpnja 2009.

Jedino moje...


Oprosti mi,
ako sam volio previse,
zaboravi,
ako mozes moje snove,
precuti,
nase sastanke i rastanke,
spali,
sve moje slike
i stihove za tebe pisane...

Porusi,
nasu daleku kolibu malu,
pokosi,
travke tek nikle,
vucjaka,
pusti sa lanca vukovima,
srce moje jedina,
pusti neka luta
usamljeno kada ga Vila
njegova nije voljela...

Nisam ti bio dovoljan
da budem jedini
za kim ces plakati i patiti,
niti naivan nisam bio
ali sam vjerovao
da postoji ljubav i zena
koja je vrijedna moga umiranja...

Sada odvec duboko si ranila
ovo malo srce moje
koje je izgaralo u zelji
da ima samo oci tvoje,
porusila si mila moja
i izdala
snove moje,
koje sam zelio
i sa kosama sijedim
da sanjam uz tebe,
jedino moje...

srijeda, 22. srpnja 2009.

Oce moj...

Jos nisam zaboravio tvoj cedan pogled
tvoje grube ruke koje su bile njezne
kad bi dodirnule
moje obraze
i kose crne...

Nemam te,
a pamtim te,
oce moj...

Dozivam te noci ove
da umiris svog Andjela
i obrises mu ove suze sa lica
uvijek si to znao
tebe sam samo imao
za prijatelja,
brata,
ti si bio i ostao
moje jedino skloniste
od nemirne bure,
znao si moje snove
citao moje srce,
tebi sam oce moj
bio i ostao sin tvoj...

Nemam te vec dugo
a dodjem ti cesto
na grob i kazem sve sto reci
nisam smio
dok sam te imao,
dali me cujes
dok ti rukama zemljicu
milujem,
suzama ruze nakvasujem,
osjetis li svog Andjela
i njegov korak
dok dolazi
u tvoj mirni kutak...

Vracam tvoje rijeci
dok ti na klupi sjedim
usamljen ti dodjem
uvijek smo ja i ti
samo nase price imali
jedan drugog razumjeli
i kada bi cutali...

Volio sam te oce moj
svim ovim srcem malim
volio kada me jutrom budis
i kazes ajde Andjelu
idemo zoru cekati
gore u planini,
sretan sam skako iz kreveta
i krao se od majke i brata
samo da me uzmes za rukicu
i povedes u tu moju goru...

Nemam te oce,
i malo se zivota bojim
ruke mi drhte,
jos i danas pamtim rijeci
koje trepere
sine jaci si od stijene
i u tebi stanuju sve
daleke zore
koje obicni ljudi
ne svate
i da milijun godina zive...

Pamtim moj oce,
pamtim sve rijeci tvoje
a sada te nemam,
nemam ni Vile,
nemam nikoga,
tvoja stijena oce moj
polako se rusi,
tvoj Andjeo
sa samocom zivi
a tako cesto si znao reci
sine voli
i kada volis
voli srcem cijelim
i nikada ne zali
sto to cinis...




utorak, 21. srpnja 2009.

Ledena goro...


Klanjam ti se moja
ledena goro,
ovim rukama
na tlo ti padam,
koljena krvava
u tvoje travke stavljam,
dodjoh ti na kraju krajeva
stidan,
ubijen,
izdan,
usamljen,
mozes li me pomilovati
barem ti,
moj svijetu zeljeni...

Za utjehu te molim
tvojim bespucima
da lutam
i nadjem sam sebe,
mozes li mi otvoriti
svoja njedara
i primiti sina zalutalog
koji ti je na rubu
placa...

Mozes li ove suze moje
kad poteku,
skriti,
u potok pretvoriti
da ih niko ne vidi,
zelim negdje u tvojim kutima
skrivenim
sam svoju bol isplakati,
tugu otjerati,
izdaju ubiti u sebi...

Mozes li me primiti
pod krosnje borova
sumaglicom jutra me umiti,
nemam vise nikoga
moja goro od leda satkana,
ostao sam samm,
slagan,
razocaran...

Vjera me napustila odavno,
Boga nemam i on digao ruke
Djavla se ne bojim
jer ni on me nece,
i jedina vjera
koja je ostala
bila je ljubav moja jedina,
od nje sam ti sada zgazen,
od mog svijeta otrgnut,
moja koliba srusena,
prazan sam ti
moja goro,
prazna je moja dusa...

Molim te da lijecis ovu ranu moju
svojim spokojom
u noci tisine,
da vratis u moje zjenice
osmijehe,
na moje ruke drhtaje,
u moje srce osjecaje,
vjerujem ti goro moja
da me bar ti neces povrijediti
da ces bar ti moju ljubav svatiti,
da me bar ti
moj ledeni zaspali cvijetu
da me bar ti
neces
izdati...




ponedjeljak, 20. srpnja 2009.

Zid placa...


Polako cu navuci
ovu zavjesu na bini
i predstava je zavrsena
oprostite ljudi
idem putem svoga
zida placa...

Iza sklopljenog paravana
necete vidjeti moje suze
niti moje sklopljene ruke
kojima svijecu
u ledenom domu palim
usamljen...

Tiho poput aveti cu nestati
neki ce pamtiti
a neki brzo zaboraviti
ali pjesme ce ostati
kao poklon mojoj ljubavi...

Tada kada odem
iz vasih zivota
napustim i moju dusu
spomenite moje ime
u prohujalom vjetru
spomeni i ti
moja ljubavi,
bio je jedan Andjel
koji je samo zelio voljeti...

Nemojte crne ruze nositi
nemojte plakati
nemojte ni ceremonije praviti,
samo me pokopajte
tiho i necujno
da se ne bude ostali mrtvi...

Grumen ledene zemljice
stavite na moj kovceg
stavi prva ti
moja ljubavi,
neka zemljica bude
negdje sa visoke planine
pored neke kolibe
to neka bude
zadnje od moje zelje...

Da mi mirise dole
gdje neznam kako je,
neka me podsjeti
na cvijece i livade
kamin i zore
ljubav i zagrljaje,
neka me podsjeti
na moju Vilu
koja me nije znala voljeti...

Oprostite mi svi,
oprosti mi i ti
moja ljubavi
ako sam volio previse
i samo zelio
da budem voljen...


petak, 17. srpnja 2009.

Polje krvavih makova...


Povijen sam u polju makova
prijatelju moj,
sunca nemogu dohvatiti
od korova tog krvavog,
nedaju mi glavu dignuti
zrake sunca uhvatiti
prijatelju moj...

Poklopili su moje latice
svojim crvenim,
moj korijen polako umire
niti kisne kapi
nemogu upiti
da vrate me u zivot,
prijatelju moj...

Osudili da odumrem
zbog samo jedne kolibe
koja zivot mi znacila,
a molio sam ih
prijatelju moj,
suzama preklinjao
nemoj te rusiti
moju kolibu staru
u njoj sam je ljubio
pored kamina
s njom snivao,
ne rusite je
bez nje
moje srce je polomljeno,
prijatelju moj...

Nisu znali da dusu mi vade
moje snove ubijaju
nisu znali da zivog me
sahranjuju,
prijatelju moj...
i tijelo se pobunilo
ocima Andjela sam pokosio
te pogane duse
ne,
nisam pitao tada dali je grijeh
srce je presudilo,
jer je voljelo tu kolibu staru,
stadoh tada na vrata njena
gord i spreman da ginem
za tu starinu
da je nedam nikome
da je cuvam
ali svatih
prijatelju moj
da sam usamljen,
moja Vila nije pored mene
na tim vratima...
svatih nemam zasto da se borim...

Tad pruzih
moj korak tezak k njima,
suze pustih niz lice,
oborih glavu da se ne vide,
pridjoh sa rukama pruzenim
i rekoh
"vezite me u okove
i sudite za moje hirove
ali kolibu ne dirajte
mozda nekada svrati do nje
i sjeti se mene"...

Eto prijatelju moj
sada znas zasto tamnicim
u polju makova
da moje latice niko ne vidi,
ali ipak zivim od pomisli
da stara koliba jos uvijek
u planini stoji,
i ceka...

Sada idi druze moj,
pricu imas
o Andjelu zarobljenom
u polju krvavih makova,
i na kraju samo jedno te molim
ako vidis
moju Vilu
reci joj
da ponekad svrati
u polje makova,
bosih nogu,
barem tabane da joj osjetim
prije smrti...








četvrtak, 16. srpnja 2009.

Zvonar...


Dobra vecer i
zvoni jos jednom zvonaru moj
nepitaj zasto
samo jos barem jednom
povuci to uze i odzvoni...

Vidi kako ti se smjesim
dok sav u crnini stojim
znam i sta mislis
ali ne izusti
uplasit ces Andjele
u bozijoj kuci...
nemoj ni da se krstis
nisam ono sto mislis
pola tebi pripadam
a pola sam tudjin...

Crnina me skriva
od pogleda
duga kosa raspletena
samo je varka
da nevide koliko
sna imam u ocima...

Odzvoni zvonaru molim te
iz pakla izasao nisam
a na nebu mjesta nemam
kazu da Gabrijel tamo ne pripada...
ziv sam zar nevidis...

Zato zvoni ipak covjek sam
kao i ti
koji uslugu moli,
samo jedan zvona zvuk vise
otkucaj nego sto treba
zar je moja zelja velika...

Tebi malo to znaci
a meni sve,
u tom jedinom otetom zvonu
neka cuje moja mila
koliko mi srce lupa,
neka se prolama kroz noc ovu
do njenih daljina,
sleti na prozore potkrovlja
i sobu joj ispuni ta jeka,
neka zadrhti,
nek se probudi,
neka pomisli tu sam
na njenim vratima
koja neznam
ni dali bi otvorila...

Ma zvoni zvonaru
zvoniiiiiiiiii,
zvoni ili cu buditi mrtve
koji ti ovim poljima
razbacani leze,
zvoni dok te molim
zvoni dok suzom te preklinjem
zvoni zvonaru
zvoni prijatelju
brate,
zvoni ispuni mi zelju
i odmah cu nestati
molim te zvoni
da joj kazes umjesto mene
nedostaje mi
da bih mogao umrijeti...






Koliko ceznem...


Koliko samo ceznem
za uspavanim dolinama
netaknutim listovima
stoljetnih stabala,
ne gazenom travom
ljudskom prokletom nogom,
jutarnjom sumaglicom
koja mili kroz
predivne krosnje borova...

Koliko samo ceznem
za kolibom smiraja
moje duse,
rosom nevinom i blistavom,
suzom sretnom,
koliko samo ceznem
to moje srce zna...

Koliko samo jos treba
pjescanih dina da predjem,
jos koliko oziljaka da dobijem,
krvavim rukama da se umijem
koliko jos
koliko
samo da volim
a da ljubavi nemam
koliko jos da umirem
a da budan jutro docekam...

Koliko jos stoljeca da te dozivam
psencina polja koracima
da gazim usamljen
dok dlanovima diram klasje,
koliko starosti trebam ostariti
u kolibi maloj
cekajuci tvoje stope u snjegu,
koliko mila moja
jos pletenica indijanskih
da spletem
koliko jos treba da budem sam
ljubavi moja
da bih docekao
kroz suze rijeci te
"Andjele volim te"...







ponedjeljak, 13. srpnja 2009.

Masku evo skidam...


U zelji da me volis
skidoh masku s lica svog
i predadoh ti dusu
kao zrtvu...

Zelio sam da me volis
dali grijeh trazih
ili za mnogo
ljubavi molih...

Ako je grijeh
neka mi sude
gresan sam
jer samo voljeti znam...
i spreman sam mrijeti
ako je zabranjeno voljeti...

Masku skidam
krvave suze da mi vidis
koje drugi vidjeli nisu
i neznaju za tugu
koju ona ispod je krila...

Masku skidam
a bojim se
dali ces me povrijediti
mozda ovo slabasno tijelo
ubiti...
ali evo skidam je
mila moja
i krvave suze ti poklanjam
zbog tebe padaju
zbog tebe umiru
zbog tebe placu
jer tvog zagrljaja nemam...


subota, 11. srpnja 2009.

S jeseni...



S jeseni kad krenes u setnju
ulicom svojom
vjetar ce ti donijeti
neku pjesmu daleku,
kreni za njom ulicom tom...

Dovesce te do ciganina starog
koji uz gitaru svira
place mu dusa
al' niko to ne osjeca
a on pjeva,
pjeva taj cigo stari
svom ranjenom srcu,
pjeva o ljubavi,
pjeva sebi
da ispuni zadnju zelju...

Tad pored njega zastani
koji dinar u sesir baci
neka ima tu noc
nesto za pojesti,
jer mozda mu je poslednja
iz pjesme se vidi da je umoran
i da sutra mozda vise ne zapjeva...

Kad stavis novcice
cut ce njihovo zveckanje
i otvoriti oci stare
te pitati koju pjesmu zelite...

Tad neka ti glas ne zastane
reci neka pjeva onu
koja srce para,
neka je pjeva suzom,
prekinutom strunom
neka svira,
neka place,
neka grca,
neka sve od sebe da
i to malo zivota sto je ostalo
dok pjeva
pjesmu
moja Vilo...

petak, 10. srpnja 2009.

Utjeha kose...


Moja utjeha je zaspala
u kosi jedne zene
zaplela se u vlasi njene
i samo njena ruka
kad je pomiluje
donosi te blazene smiraje...

Moja utjeha spava
u njenim krupnim ocima
pogled njen vatru stvara
a u isti mah
vodi putem mojih snova...

Moja utjeha je na njenim usnama
koje mogu da lijece
moju umornu dusu
od skitanja
i cuvaju od oluje beskraja...

Moja utjeha je u zeni toj
nekoj silueti dalekoj
u prici koja nema kraja
moja utjeha...
sniva na grudima njenim
dok je dlanovima svojim miluje
cuva u skrinjici tajni
neda nikome
i tiho sapuce
nebrini Andjele
ove moje ruke te vole
i samo za
tebe
su ove suze moje...

četvrtak, 9. srpnja 2009.

Dodji mi...


Tupi pogled samoce
hara poput izgubljene vojske
mojim krvavim ocima...

Ruka nesvjesna zelje
krenu put tvoje slike
da ti usne pomiluje...

Ukoceno tijelo u drhtaju
poslednjem njegovom trzaju
zeljno tvog dodira
postade mrtvo cekajuci...

Dusa sa strvinama se bori
krik vapaja pusta
ali ga necujes...

Srce nekuca vise
po koji sum samo pusti
nema ko da ga ozivi...

Dodji oci moje sanjive otvori,
dodji ruke mi na grudi prvi,
dodji tijelo mi obljubi,
dodji dusu mu srecom umi,
dodji srce moje ti ozivi,
dodji ljubavi moja
dodji i uzmi me
ovaj covjek te treba...

srijeda, 8. srpnja 2009.

Zelim te...

Zelio bih da me poljubis
prste u kosu uvuces
tvoj topli dah
osjetiti na vratu
zelio bih nemire da mi smiris
moju dusu suzom pomilujes...

Smijem li zelju naglas reci
dok te tu pored mene nema
smijem li zeljeti i cutati
dok u meni bura se sprema...

Zelio bih te voljeti
pored tebe bezbrizno zaspati
a mozda me vise ti nevolis
mozda niti ove rijeci
ti neces cuti
ali ipak zelim ih reci
vjetru
neznancu,
prosjaku,
bilo kome mozda ce oni razumjeti
mozda ce vidjeti
u oku suzu vrelu
a na usnama glad
prema tvom tijelu...

Zelim te,
a nemam te,
dali je grijeh zeljeti
nesto sto
mozda vise ne pripada tebi
ili je zelja
i u tebi tolika
da osjecas kako ti drhti ruka
dok citas ova slova
suzama nakvasena...

utorak, 7. srpnja 2009.

Ako jednom odem...


Ako jednom odem
ne krivi me
ne oplakuj me
samo sklopi okice
i pomoli se...

Ako jednom nestanem
da te volim prestanem
ne sudi mi
i ne proklinji
srce se umorilo moleci
za mrvu tvoje ljubavi...

Ubila si me
moje jedino
porusila sve
od vatre
osta samo pepeo...

Ne krivi me
nemoj molim te
tvoja zima je
pokosila moje proljece
sad su samo
suze na licu ostale...

ponedjeljak, 6. srpnja 2009.

Mozes li...



Mozes li pratiti moj korak
koji samocom samo odise
hoces li biti uz mene
i kada oluje sa kisom me pokose...

Mozes li za ruku me drzati
jako stisnuti i nedati nikome
niti tim crnim ponorima
koju zovu me na liticu ocaja...

Mozes li ove divlje konje u venama
obuzdati i pitomim uciniti
gaze me njihove kopite
i strasno me boli bjesna trka ta...

Mozes li,
hoces li,
ovu riku jelena u praskozorja
ti u meni utisati,
zovu me u visoke gore
traze me ovim jutarnjim urlikom...

Mozes li mi ljubavi malo pokloniti
i voljeti
samo malo voljeti
sve ove moje nemire pobijediti
mozes li ovo srce moje
svojom suzom ljubavi umiti...

Zelio bih...

Zelio bih reci volim te
a bojim se
mozda razumjeti neces moci...

Zelio bih da te poljubim
a smijem li
mozda tvoje usne nisu za mene...

Zelio bih ti njezno saputati
a strah me
mozda neces cuti
dok glas nesmijem pustiti...

Zelio bih ruzu ti pokloniti
a ustrucavam se
mozda ces je pogaziti...

Zelim te voljeti ovu noc
a neznam dali zelis
da osjetis kako tijelo mi drhti
nad njim imas neku moc...

Stidim se otvoreno reci
zato ti i pisem ove rijeci
koje te zovu
dodji mi
u toplu postelju moju...

nedjelja, 5. srpnja 2009.

Ljubav tvoja...


Opet ce snjegovi
mojom ulicom zavejati
miris pecenog kestena
kod promrzlih staraca
opet ce mamiti...

I opet cu tom istom stazom poci
skriputanje pod nogama
i pahulje bijele osjetiti
kod staraca na uglu
zastati i vrelo kestenje kupiti...

Dok se zurno budem vracao tebi
u cvjecaru po ruzu svratiti
mada mi nikada nije bilo jasno
kako kod njih zimi cvjetaju
dok moje sa snjegovima umiru...

Tako sa kesicom toplom
i ruzom iza ledja skrivenom
na tvoja vrata kucam
a ti i ne pitas kome otvaras
nego svoje nasmijeseno lice
vec pred mene stavljas
dok usnama sapuces
nema te Andjelu par trenutaka
i ja te vec pozeljela...

Niti ne pruzih ti ruzu i kestenje
a vec na vratima tvoje ruke oko mene
poljubac tvojih mednih usana
sa kojih si jos samo prozborila
"znam Andjelu moj miris kestena
se osjeti a ruza se ljubavi moja vidi
vec vaznu sam pripremila
jer poznajem moga Andjela
i gdje je njegova dusa
sa jutrom nestala"...

"Ajde ljubavi moja udji
kava na stolu je postavljena
i nemoj da brines
nisam nista u nju vracala
to te samo moja ljubav opija"...

Pretraga