utorak, 27. travnja 2010.

Zbogom pjesmo radosti...



Oprosti moja pjesmo sretna
ove ruke te nemogu vise pisati,
iz krhotina polomljenog srca
nema rijeci koje ti mogu darivati...

Ostavljam te pjesmo sretna
idi nekim drugim veselim dusama,
biti ces poklon,
biti ces pjevana,
biti ces voljena,
biti ces pisana nekim drugim rukama...
ali mojim san i tuga pliva...
ali mojim...vise nikada...

Odlazim pjesmo radosti
u zagrljaj tame vjecnosti,
na neko svoje izgubljeno nebo
gdje vuka zovem jedinim prijateljom,
kaljuzu blatnu mijenjam sa rijekom,
tamo gdje srecu ne ispija niko
tamo gdje nazdravljaju tugom...

Zbogom moja pjesmo sretna
ja nisam rodjen da te pisem ovim suzama,
Ti si stvorena za nekog pisca
koji ulazi tvojim rijecima u srca,
ja ti nisam taj,
niti pisac,
niti covjek,
ja sam samo prosjak
koji izgubljeno luta
moleci za gram necijeg srca...

Moja poslednja pjesmo sretna
mojom rukom neces vise biti pisana,
ostani amanet onima
koji te pisu veselo buducim pokolenjima,
ja nisam pjesnik,
ja nisam sretan,
ja sam tuga i bol
od toga satkan...

Zbogom pjesmo moja,
jorgovanom mirisnim kicena...



Sjecam se bio sam ziv...



Kad me tuga uzme pod svoje
ugasi u zjenicama baklje sto gore,
kad mi bol pokida njedra bijela
i krene teci mojim venama do srca,
tek tad sjetim se da sam nekada bio ziv...

Tako od jutra do sumraka,
od ruza do placa,
umirem svakim novim danom
koji se radja,
sjetim se bio sam ziv...nekada...
a onda sam umro...
sad ovako mrtav zivim...

Moj bijeli snijeg nevin i cist istopio se,
put do planine zelene i seljancice uplakane
zarastao u trnje,
moja koliba snova porusena...napustena,
u samoci svojoj kao ptice hudi i place...

Sjecam se bio sam ziv...nekada...
zbogom moja pjesmo radosna...

ponedjeljak, 26. travnja 2010.

Nocas bih...

Nocas bih oci tvoje
malo ukrao u snu,
da mi svijetle u mome mraku...

Zelio bih i tvoje ruke
da me ugriju
u toplom zagrljaju...

Nocas bih te okovao zvijezdama
koje gledam sa prozora
i rukama zelje
donio do moje postelje...

Nocas cu biti stijena
morske obale,
na kojoj lezi tijelo tvoje
dok tiho sapuces
snove svoje...
nekome ko je daleko
a ipak cuje te...
tu je pored tebe...

Nocas bih te pretvorio
u zjenicu oka moga,
i pomilovao svaki tren
svojim trepavicama...

Juce,danas,sutra...
cijelu vjecnost
Ti si moj svijet,
koji zelim obgrliti
toplim rukama,
i voljeti do Boga,
i nazad...opet...
i opet ako se rodim
ja bih samo tebe da volim...





Nasao sam Te u sebi...


Trazio sam Te u snu,
trazio u svome nemiru,
tvoje krupne oci
trazio na propupalom proljetnom cvijetu...

Trazio sam Te u pjesmi,
najljepsoj...
jos nikada ne ispisanoj...

Trazih tvoje tragove
i bosa stopala
na putu ka vjecnosti,
potrazih tvoju sjenu
na zelenoj livadi
u drvenoj kolibi smiraja moga,
i zalutah Ti mila moja...

Idem za nigdje,
i placem za nista,
tumaram bespucima nasumice,
dok pred ocima vidim tvoje lice
a dusom pliva miris jorgovana
koji sinoc ukradoh iz tvoga vrta...

Trazih Te...
i nadjoh...
tamo gdje jedino nisam smio da pitam...
nadjoh te u sebi,
u srcu,
u dusi,
u tijelu...
to vise nisam ja
to si Ti
koja stanujes u meni,
i sve moje pripada samo Tebi...

nedjelja, 25. travnja 2010.

Dvije male rijeci...



Od vremena tog,
srce pretvorih kamenom,
popuca sav led kristalne duse moje
rasu se njedrima kao inje prije zime,
i pokusah rijecima opisati dvije male rijeci
ono sto bi trebalo ljubav da znaci...

Za ispis zelje moje,
trazim nebesku hartiju
i pero od beskraja vece,
po modrom svodu pjevao bih slovima vjecnost
a opet nista ne bih uspio reci,
kada sve puste rijeci stanu u samo dvije obicne,
dvije koje zamijene opise nepotrebne
tako male... a tako blistave kao dvije zjenice
u njih zivot moj cijeli stane...
ma...
volim te...

Zar trebam nesto drugo reci,
sve to u nedoumice pretociti,
pa zapetljati da se zbune filozofi,
ipak nebo,
kisa,
duga,
i sva moja tuga
stanu u dvije rijeci
koje punim njedrima svojim
vrisnem nebu,
ljudima,
Andjelima,
tako male a do smrti vjecne,
volim teeee...ludice...
to je nesto od mene mnogo jace,
i kada Ti ovo kazem
znaj da u meni sve place,
od zelje da Ti to sapnem bas u lice,
pogledam Ti okice,
uzmem rukice,
i povedem putem nase kolibe
u kojoj moje srce ostade,
kucajuci usporeno na stolu starom
navijeno isparanom gramofonskom plocom
koja ponavlja,
na jednom dijelu stala...
volim te...
volim te...
volim te...

subota, 24. travnja 2010.

Sapni mi...

Nemam prosce da te prosim,
nemam novce da te kupim,
nemam druga ,nemam brata,
ja ti nemam nikoga,
osim svoga srca...

U njemu samo jedna zelja tinja
da skine rosu sa tvojih usana,
upije sav tvoj drhtaj u ocima...

Ljubio bih te nocima,
po kisi,
uz stud,
uz zar,
ljubio bih tijelo tvoje,
kao da je prvo,
jedino...
zadnje...
i ne bih nikada stao...

Dali znas kako izgleda ljubav
koja nitima ispletena je
od strasti,ceznje,zelje?
dali znas kako mi kreveti mirisu
nagom kozom tvojom?

Mozda neznas,
mozda se bojis ruku mi uzeti,
mozda se bojis da cu otici...
mozda je uvijek mozda,
a samo jedno je istina
zaviri u srce svoje
poslusaj jednom zelje njegove,
neka ti sapne,tiho...
neka nitko ne cuje...
i tada mi reci koga ono voli
ko u njemu stanuje,
cije oci tvoje srce malo zeli...
cije ruke,
tvoje kose netaknute nocima traze...

Sapni mi...
odaj mi...
zelis li me poljubiti...
dotaci...
i svoje prste u kosu mi uvuci?

petak, 23. travnja 2010.

Bebo...




Ja znam kako ti je tesko
kada se nekog voli,
a on odlazi
i nije bilo tvojom greskom...

I nemoj bebo pitati
jeli slobodno uz mene mjesto,
bolnu ranu na srcu
ne... ti ne otvaraj nikom...

Pomislit ces mozda
da nekim novim licem
izbrisat staru ranu,
ali ja ti nemogu tako
ja u dusi nosim
ljubavnu bol od neba vecu...

Zato u mome kutu
ti ne trazi spas,
i ja bi zelio da me neko voli
ali ti nisi ta...
pusti me bebo i idi
ja ti nemogu pomoci
kad kroz tebe gledam
i moje srce samo Nju vidi...

Odlazi i ponekad upali svijecu
za Andjela koji sjedi izgubljen
sam u svome kutu,
cekajuci svakom godinom
sijece svoju kosu dugu,
i ima samo pjesmu
u kojoj suzama crta svoju ljubav
vjecnu...









četvrtak, 22. travnja 2010.

Lanac bola...

Svratih jucer do prodavca starog
pa upitah
da nema jos koju starinu
bas onako nalik njemu iz nekog njegovog vijeka...

Rece da,
pribavio sam ti nestosto cuvam jos od zadnjeg tvog dolaska,
ovdje je ispod pulta
i nije za nikoga osim tebe,
zove se lanac bola...

Nanizan je poput djerdana,
poput brojanice bez kriza,
i nemoj da te cudi sto nema tog privjeska,
jer taj kriz ... to si ti,
razapet si na njemu sam u sebi...

Ahh,starce...
zasto me tako oholo vrijedjas,
kao sin bez oca ja pokucah na tvoja vrata,
zazeljeh da te zovem i oce,
a ti mi darujes nesto sto niko nemoze da nosi,
pa zar i ti da me kaznis...

Ne sinko varas se,
poklanjam ti nesto sto nemoze svako da nosi,
i stavljam ti to oko vrata da osjetis
kako svaka kuglica boli,
ali zapamti sinko moj dragi,
nit koja te bobke drzi je ljubav,
ta nit kroz svaku bol je prosla
i na kraju se zakopcala...
spojila...
ljubav je napravila ovaj lanac bola,
i kada se ona jednom zakopca oko vrata
nikada vise ne spada...
tek tada ce mili moje djecace
i osmijeh iskrene srce na tvoje lice da dodje...

Uzmi ga,
besplatan je za tebe,
ali ponesi i ovaj drugi,
jer znaj kako tebe ljubav boli
jos vise boli onu koja te voli,
uzmi ponesi i njoj
i samo jedno reci joj,
neka zakopca ovaj lanac ljubavnih bisera
oko tvoga vrata...

srijeda, 21. travnja 2010.

Ljubavi...

Sakrit cu se
u naj udaljenijem kutu
kreveta tvoga...
i mirisat cu Ti
poput propupalog jorgovana...

Pod stopalima tvojim bosim
biti cu meka prostirka
koja te vodi
put odsjaja u ogledalu
tamo ces naci
moje usne boje zrelih jagoda...

U sivilu neba
pomijesat cu dugine boje,
iscrtati lice tvoje,
obrise tvoga tijela
okovat cu vecernjim zvijezdama
da mi sjaje...da ih grlim,
da ih imam kao Tebe...

Zelim da budes moja jedina ptica
koja leti pod burom i olujom,
pati,
boli,
voli...
ali zeli doci do svog smiraja...
zeli sletjeti na ostrvo gdje njen Andjel spava...

Zasit cu sve tvoje bolne rane
da iz njih vise krv ne lipti,
opravdati noci besane
pred nebom koje ce da se stidi,
i reci...
"pocetak je moja ljubavi
onda kada se pocne smrtno da voli"...







utorak, 20. travnja 2010.

Sreo sam je u snu...

Sreo sam je u snu dok spava,
izgubljenu,
gordu i plahu...

I nisam je zelio probuditi,
jer predivno je okice sklopila,
kose po jastucima raspustila
i poput djeteta trazila praznim rukama
po postelji bijeloj,
nekoga svog,
nekoga voljenog...

Bila je tako divna
ta moja Vila...

Spavala je zaboravljena od svijeta,
zaboravljena od ljudi,
zaboravljena od ljubavi,
na nekoj svojoj planini zivjela
i cekala,
kada ce san krilima vjetra donijeti
ono sto ce vjecno voljeti...

Ruke bi u molitvu stavila
i nocu sa tisinom uz svijecu
prema svojim snovima krenula,
lutala usamljena zelenim livadama
sa nadom u srcu,
da jos jedna slicna dusa
stanuje tu na izgubljenim poljima snova...

Tu sam je sreo,
tu u svome kraljevstvu,
i nije znala da je ista ja,
da sam isti ona...
dva bica
a jedna zelja,
dva bica
a jedan san...
ne nije znala
da je njena molitva uz svijecu ispunjena
da su njeni usamljeni koraci
dobili pratnju...

Preplasena pocela je bjezati od svoga sna,
zeljela je prestati sniti,
zeljela je zelju povuci,
svijecu ugasiti,
jer san je poceo boljeti...
ali zalud srce je pocelo voljeti...

I sada dok je gledam kako tiho spava
pomislim sta to sanja,
dali u snovima grli svoga Andjela
dali me jos uvijek voli...
ta moja Vila...

ponedjeljak, 19. travnja 2010.

Sapat duse...




Tebi sacuvah bisernu kapljicu jutarnje rose,
netaknutu,
cistu,
nevinu,
tu u mome srcu...

Za tebe studen gore vjecni led
otopih iz ociju,
ceznju pretvorih u javu
sjenke koja uz mene koraca...

Tu si u mojim grudima,
u meni se budis i spavas,
umjesto krvi vrele
Ti teces mojim venama...

Ovim rukama golim
krenem prema nebu,
pa privucem do usana neki oblak usnuli
pomislim,
pozelim,
da na njemu spavas kose raspustene,
cekas da te poljubim...

A nocima bez sna
kojima nema kraja,
zvijezdama sapucem zelju duse,
"gdje se to medju Vama skrila moja ljubav jedina"...

I tako sve do jutra...
sapucemo ja i moja dusa,
sa tobom u njedrima,
sa tobom u ocima,
a bez tebe cini mi se vijekovima...

nedjelja, 18. travnja 2010.

Izgubljeni cvijet...

Sjedi tu i cekaj
naj rijedji cvijetu
sto ponice u skrtoj zemlji
cemera svoga postojanja,
bez oca,
bez majke,
bez ikoga svoga...

Prepustena oluji,
usamljeno izgubljena na cistoj ledini,
bez zaklona,
bez sklonista,
osudjena na bitku sa svima
tvoja krv iz korijena posta ledena...
ali sjedi tu...
i cekaj...

Svijecu koja treperi pored tvojih listova
upitaj s veceri,
cije to oci sijaju u njima ?
kome se nada uplasena dusa ?
osjeti...
nemoj drhtati...
koracam k tebi...

Bijelo jutro sa lica moga ti donosim,
nevinu rosu pokupih iz ociju
a pjesmu srca nudim na usnama,
zelis li me uzeti ?
moj izgubljeni cvijetu...








Zarobiti...

Veceras bih Ti napisao naj ljepsi stih,
u njemu rijecima koje jos niko nikada napisao nije
isklesao tvoj bajan lik,
opisao oci predivne koje mozda suze liju
citajuci ovu pjesmu moju...

Zelio bih te zarobiti pjesmom ovom
cijelo tvoje postojanje staviti u nju,
zarobiti tvoje tijelo,srce i dusu,
i zelio bih da svako slovo
mirise tvojom uspavanom kosom...

Da zelio bih te zarobiti
ovim rijecima te okovati
srce i dusu ti uzeti
pod tvoju njeznu kozu se uvuci
i zauvijek u tebi ostati...
zelio bih te zarobiti
ljubavlju mojom,
jer zelim te samo za sebe
i zelim te zvati samo svojom...

Sebicno...
Okrutno...
da...mozda tako izgleda
dok drugi zele gradove,mora i poljane
Ja ipak zelim samo jedno i jedino...
Zelim Tebe i srce Tvoje...
Zarobiti...
Imati...
Voljeti...
Zauvijek...da sve to bude samo Moje...

petak, 16. travnja 2010.

Vrba...

Za vrbu pognutu pored rijeke
osta mir u tisini zubora vode,
a kapljice proticu...prolaze.

Poneka dodirne kose njene
umije ih prije sunca,
i sve na tome ostane...
nazad nema,
naprijed korijen neda,
cutanje ostaje suza
koja place dovijeka...

U trenu praskozorja obris sjene
negdje na kamenu
koji nosi sjecanja,
ribica mala koja plovi,
skorpija koja na obali uporno stoji...
pamti vrba...
pamti i place...

Dodir zapleten u njenim granama
bi zelja...
spojiti vodu i obalu,
vidjeti san,
nauciti ime srece...
al osta vrbom tuge...
trnjem ogradi svoje pute
da nikada vise niko je ne pronadje...
polako...
tiho...
u samoci svojoj stenje
pamti rijeci i osmijehe,
pamti snove koji niz rijeku odose...





Udaja (ponovljena pjesma)

Pojedini su trazili ovu pjesmu jer se nalazila na starom blogu...evo ponavljam...meni licno isuvise bolna...

Gledam te...
tako zanosnu i sretnu,
sve oko tebe blista...
i ti uzdasi stranac u zraku
trepere poput proljetnog lista...

Ne,
nemoras znati
da tvoja sreca me boli...
pokusavam staviti taj osmijeh
onaj po kojem me pamtis
dok u meni sve place...

Znam da me trazis pogledom
po dvorani ovoj kletoj,
skrivas oci ispod vela bijelog
da nevidi niko koga zele naci...

Tu sam mila moja!
tu iza stuba mramornoga!
skrivam suze...
od tebe,
od njega,
od Boga,
samo zelim te gledati
i u sebi tiho da niko ne cuje jecati,
sto taj prsten
ti ja nisam mogao dati...

Pusti me jos koji tren u ovoj tisini,
dok me skriva polutama,
jer ako kazu
imali ko sta protiv ovog braka
tad ce se polomiti i oltar
od mog krika...

Zato...
neka te ove oci jos malo gledaju,
neka te srce jos malo zeli kao niciju,
a onda cu tiho krociti ka vratima
i tu na pragu ostaviti jednu ruzu bijelu ,
orosenu mojim suzama,
ponijetu u dzepovima sav nas bol
stariti negdje u samoci daleko od tebe,
samo da ti ne kvarim srecu...

I nekada ...
kada ti bude tesko...
kada ga pogledas pored sebe dok spava
tiho mu sapni na uho
"voli me bar malo od onoga
koliko me volio moja Andjel"...







četvrtak, 15. travnja 2010.

Kada srce voli...




Reci mi da idem sa praga tvoga
u neka svitanja beskraja moga,
reci mi zbogom i neplaci
skupi srce nemoj da krik pusti,
budi jaka,
budi stijena,
budi musko za oboje,
jer ja to nisam
ja ne mogu ti reci
odlazim jedino moje...
ne...ne mogu jer ludo volim te...

Povrijedi me,
reci izdala sam te,
reci varala sam te,
reci ubila sam tvoje snove,
reci sve...samo nemoj reci da volis me...

Porusi nase kule,
zametni tragove,
unisti sve nase snove,
ali nebo zna
da u srcu skrivas jednog Andjela...
urezan za sva vremena...
spali me,
zapali nas oboje...
samo reci mi ne volim Te...

I kada te budu milovali
kada te budu imali,
ruze ti na prag donosili,
reci im...
neka ne trgaju jorgovan moj mali,
neka ne beru moje cvijece mirisno,
jer nece ga znati uz suzu tebi pokloniti,
nece znati reci...volim te ljubavi...
nece znati sta znaci jorgovanom mirisati...

Reci im ne volim ga vise,
ali pustite u vrtu jorgovan bijeli
da mi na njega mirise...
kao sto je on mirisao dusom mojom...
neka me sjeti kako je to divno
nekoga svim srcem voljeti...

srijeda, 14. travnja 2010.

Kako bi bilo divno...

Hladna jutra tisine
koja bih oplakao neki drugi put,
srce ploce mermerne
razbio bih i bacio u kut...
da to sam ja!
na korak od vrha do dna...

Uspavani lahor koji dusom mili,
slobodan sokol koji nebom jezdi,
sta im vrijedi kada cu sve u uragan pretvoriti,
sokola do zvijezda povesti
i nece me moci pratiti...
sta vrijedi zivjeti...
bez ljubavi...

Eto na kraju svatih ja sam ipak usamljen,
zvjezda sjevera koja bi ovu noc bila u tvojim rukama,
sjajna,
vrela,
nasmijana kao nikada...
ali...nema te...
kazaljke su stale...
kazu mrtve duse se bude sa ponoci...
lazu...
jer na moje prozore godinama niko ne pokuca...
valjda se boje
kucati na okna koja od ljubavi su satkana...

Tako sam usamljen u prostirki bjeline,
vjetar zarobljen u sobi tisine,
srce na podu...kuca
sta to na njemu pise pokusavam vidjeti,
urezane su te rijeci,
niti suze ih nemogu izbrisati,
volim te ludice
kada ces vec jednom to svatiti...

I ove ruke koje pruzam k njemu nisu moje,
volio bih vratiti ga u grudi svoje
ali sta kada niti tijelo nije moje,
sve je to tvoje...
nisam zelio ali sam pozelio,
nisam htio ali se dogodilo,
sanjao sam i usnio,
kako bi to bilo divno
da me volis barem malo...

Nedostajes mi kao zivot...

Nedostaje mi blagi povjetarac u mojoj kosi,
zumbul mirisni izgubljen u zelenoj travi,
nedostaje mi planinsko sunce na licu,
bistri potocic mali u svom zuboru...

Nedostaje mi u praznoj ruci tvoja ruka,
na usnama zrelim okus tvojih usana,
nedostaje mi srce moje iz grudi
koje spava tamo uz tebe u tvojoj postelji...

Nedostaje mi ona moja dusa izgubljena
koja je davno otisla od mene
pa sad uz tebe seta,
nedostaje je mi moj smiraj kolibe male
u kojoj te upoznase ove oci sanjive...

Nedostajes mi Ti...
bez tebe sam sjenka,
nedostajem samom sebi...
nedostajes mi...
ne kao zena...
ne kao ljubav...
ne kao tren...
ne kao ceznja...
nedostajes mi kao Zivot...

Pretraga