Zamislih ljubav...

Zamislih ljubav kao vjecnu,

u njoj jednu zenu koju nikada

ljubio nisam...

vjerovati u nju

poklanjati se njoj

i dati cijeli zivot svoj...

Zamisljah bijeg od ne istinitih prica,

prepustanje srca do neba...

zamislih ljubav kao pamuk meku

kao golubov let,

da i ja poletim...

i letim...

i letim...

i nikada ne sletim,

vjecno za ruku svoju golubicu drzim...

Zamislih svoj zivot u ljubavi

kako bi zelio ga zivjeti,

sa snom u ocima

i ispunjenim grudima...

Sve ovo ostase moje zelje

koje sam zelio sa nekim podijeliti...

Zamislih te takvu

kao moju ljubav vjecnu...

Andjeli uvijek su sami...

Eto Gospo moja

gdje je svijeca koju si za mene cuvala,

zelim je upaliti po prvi put

tu u tvojim dvorima,

bez zelja...

bez snova...

Nemoj da se stidis Gospo moja

pogledaj mi oci,

gledaj...

ti si bozanstvo

a ja pripadam smrtnicima,

zar i ti Gospo moja nemozes me gledati,

zar i ti nesmijes citati sta je u njima...

zar i ti se bojis...

istinu reci...

Vidi na koljenima sam,

ne zato da bih te molio,

ne da bih grijehe sprao,

na koljenima sam

da bi kose mi pomilovala...

znas da ih vecu dugo nikome nedam...

Ceznem ti za poljupcem...

za dodirom...

moja Gospo...

ceznem za svojim snom

koji ne zelim reci nikom...

ceznem usamljen...

u tisini...

jer Andjeli uvijek ostaju sami...

Znas...

Znas dugo sam bjezao od samog sebe,

noci su mi bile puste i prepune ledene samoce...

Znas dugo sam lutao prasinom nicega,

sa ocima sanjara prepusten svom svijetu leptirova...

Znas nisam mogao ostati nigdje

moje jednostavne zelje tesko ko razumije...

Znas trazio sam cijeli zivot jednu ruzu

kojoj cu prepustiti srce i dusu

kojoj cu vjerovati,ljubiti

koju cu svojom zvati...

koju cu osjecati tako meni blisku...

Znas dugo vec osmijeh dijelim svima

dok u meni jezero suza,

sve moje stanuje na planinama

a zivim medju ljudima...zato sto moram...

Ali znas ima jedna istina

zivim...a u sebi sanjam...

lice mogu svi gledati...

osmijeh dobiti...

a u dusu nemogu uci...

Znas li...

da sam u Tebi nasao tu svoju ruzu...

u Tebi sam nasao svoj svijet...

tako malen...

tako jednostavan...

i toliko trazen...

Cuj!

Cuj!

fijuk vjetra dok usamljenim parovima

nocnu baladu pjeva...

Cuj!

sapat tisine pustinjske oaze

dok jezdi nebom

ka zaljubljenim koji se vole...

Cuj!

klasje psenice kako nice poljem,

svoje plodne glavice pomalja iz zemlje

radujuci se danu okupanom suncem...

Cuj!

kako mi kosa se povija

pod nicijim rukama,

netaknuta lezi razbacana

izmedju bijelih jastuka...

Cuj!

zov izgubljenog vremena

skriven duboko u tajnim odajama

stoljetnih piramida drevnog Egipta...

Cuj!

pjesmu jednog usamljenog pjesnika

koji zar ima u svojim ocima

kako pjeva da ljubav je vjecna...

Cuj!

moje srce od granita

kako puca poput leda

kada pomisli

koliko te silno zeli ljubiti...

Izgubljeni vrt

Eto malo sam bio i pokusao

led otopiti...

dusu dati...

malo,malo a dovoljno...

San zaledjen,

krik ne pusten...

na ovoj svojoj planini

ja bih da ostanem,

voljen i ne voljen,

svacen i ne svacen,

nudjen a ne uzet,

pozvan udji slobodno,

a sa vrata pobjegao...

Moj cvjet crni

zelio bih suzom zaliti...

da nitko nevidi...

svoj vrt

zidom nebeskih visina ograditi...

bez vrata...

bez prozora...

medju borovima

snijegom pokrivenim

sa tisinom u njima uzivati...

Koliba...

stol bez icega...

gitara i kamin

tople ruke dvije

oci iskrene...

to je sve sto mojoj dusi treba...

Lanci ljubavi

Vezan lancima u cekanju ljubavi vjecne

bojaz od razocarenja

i jos jedne bitke izgubljene,

bolje je od ratova odustati

svome kaljavom drumu se vratiti...

Taj pogled u tamu nocne pucine

nikada nije dobio odgovore svoje,

i ovo srce prerezano preko pola

nikome nije isplakalo bolne rane...

a kome bi i da se otvori

kada navikli smo ja i ono

da nas svijet nitko ne razumije...

A ti smjelo gazis mojim hodnicima

u kojima se paucina pohvatala,

ostavljas korake tamo

u prasini vremena,

narusavas tminu ustajale zebnje

i golim stopalima hodis

tu gdje nitko krocio nije...

Vrati me mojoj kolibi maloj,

vrati me mome snu,

vrati me na svoje grudi

da na njima osjetim

kako je to voljen biti...

Harfa sirene

Cudne staze sam gazio

mnogo puta u zivotu zalutao,

sa svojim bolom i samocom zivio

potajno svome suncu se nadao....

na kraju jedinu nevjestu

koju sam od sebe tjerao

ovu tugu ja sam ozenio...

Za kuma nisam nikoga imao

osim bola ...

svog jedinog druga...

a kuma pod ruku bijese

njegova sestra mila...

samoca...

Zelio sam od tih drumova pobjeci

neki svoj vrt sa ruzama saditi

neku svoju zelenu planinu imati,

onako tiho daleko od svih

pored kamina nekome u krilu zaspati...

ali zivotne bure svakoga nose

do te mirne luke,

samo mene ostavljaju

na sred pucine proklete...

izgubljenog...

usamljenog...

pocijepanog...

zarobljenog...

vjecno...

i sirene uz harfe

nepustaju olako svoje pjesnike...

da barem na tren usne im ljube

i osjete draz da su nicije

i samo njihove...

Cije je

Cije su ove ruke zamrznute

koje cekase vjetar pustinje grliti,

svoj san uzeti,

vjecno druge ruke drzati...

i stariti...stariti...ostariti...a ljubiti...

Ciji je ovaj leptir sto sobom kruzi

vec danima na slobodu ga pustam

a on nikako da iz moje kose bjezi...

ciji je...

osjecam kao da nista vise nije moje...

I zdenac svoga zivota

nadomak kolibe stare sam kopao

izvoru bistre njegove vode

nadao se...

na kraju ne nadjoh nista

osim prazne crne jame

u kojoj nista na dnu ne stanuje...

Oci ostase prazne

i izgubljenoscu urezivah spomen

ciji je ovo zid ilovace klete...

nije moj...

netko ce vec ici dublje

naci te ljubavne vode

koje zivot care...

a moje su presusile...

A i ti moj cvijetu rosni sto livadu krasis

mozda ti znas ciji si...

ako si niciji mogu li barem tebe ubrati

i na srce kao lijek staviti

mozda me podsjetis kako je to lijepo znati

da si neciji...

Budi moj svijet

Biti cu jedan svijet

ako padnes da te podignem,

ako tvoje rijeci zanijeme

dat cu ti svoje

sa njima ucuti dusmane...

I kada u tami se izgubis

dat cu ti oci svoje

neka te vode

do kolibe stare...

neka te vode ka domu

u kojem cvjetaju ruze

i jutro sa osmijehom se docekuje...

Dah svoje duse cu pokloniti

disi za oboje,

kada ti ponestane snage...

i srce cu dati

jer svakako pripada tebi...

pobijedi zivotne staze ohole

sa jos jednim srcem milo moje

nitko ti nista nemoze...

Sunce cu dohvatiti

u dlan tvoj bijeli staviti,

neka te grije,

kada mecava vani vije,

jer ja mogu zivjeti bez bilo cega

kada imam ljubav koja je vjecna...

Budi moj svijet

da sklonim kisu iz ociju,

budi da sa nekim dijelim

ovu planinu u srcu za kojom zudim...

budi moj svijet...

jer ja se nikoga ne bojim

osim samog sebe...

ja i drugo ja vec dugo se borimo protiv svih

i toliko smo usamljeni

a nemamo to sa kime podijeliti...

Dodir kroz san

Za tebe cu veceras dodirnuti san

izgraditi dvorac od planinskih cvjetova

i biti ce najljepsi

u vremenu odavde do vjecnosti...

Smjestit cu ga uz potok tihi

koji nosi kapljice starog vremena,

dok nad njim trepere ljubavni leptiri

okupani bojama starog Egipta...

Za tabe cu ga sagraditi

do vrhova usnulih oblaka,

kako bi mogla dotaci

iz njegovih prozora

moje usamljene oci,

ugrijati moje ruke od leda,

poljubiti moje usne

na kojima stoje

zamrznute rijeci

one su za tebe...

Kroz noc zvijezda

u njemu ce biti tiha pjesma

pustinjskih dina

uz harfu morskih sirena,

dok laticama mirisnih ruza

ukrasit cu krevet

gdje spava tvoja predivna kosa...

Zapalit cu kamin

vatrom iz mojih grudi,

donijeti netaknuti snijeg stoljeca

i njegovu tisinu

staviti u tvoje oci

dok budes snivala...sretna...

Za tebe cu dodirnuti san

posuti put od lala,

ostaviti trag tvojim bosim nogama

kako bi me nasla

u nasem dvorcu medju oblacima...

Kada vjecnost prodje

Neka nitko nezna moje tajne

mreze na dnu mora zapletene,

liticu po kojoj hodim

i koja nikuda ne vodi...

Uvijek sam bio crna noc

tamo i pripada dusa moja,

nepoznat i skriven u moru lica

zeljen od ruku

a nikada grljen do umiranja...

Zagrljaj sa toplim usnama prodje

avantura u vjetru nestane,

oprostite ja sam zelio mnogo vise

ono jedno da ljubav nikada ne prestaje...

Sudjeno ili ne

jedno istina je

led se vraca svome ledu...

Andjeli samo jednom polete...

vjecno...

ili kratko...

to znaju oni koji ih vole...

Zivot nas

Prodje car,

prodje zanos,

prodje divan cvat ruze...

prodje ljepota,

prodje mladost,

sve je prolazno...

neciji osmijeh,

polet,

misao,

zelja...

sve prodje kroz vrijeme...

Ali samo jedno zauvijek ostaje,

srce skriveno,

postelja ledena,

a ipak pored nas netko spava...

toliko usamljeni

a nismo sami...

Cak se bojimo reci

gdje nas vode nasi snovi,

ne taj netko nemoze razumjeti

kako je divno zajedno misliti...

Ipak mora se zivjeti

i djecu nekako zvati,

kojim imenom i zasto

to nece nikada saznati,

niti ona...

niti on...

niti bilo tko...

Zivot ide ,

a srce vuce,

iz njega svaku noc suza potekne

u tisini i mraku,

ono samo za jednim boluje,

uvijek istu sjetu ima...

zeli da krene k svojim oblacima

zna da netko isto to sanja

zna da netko postoji

ko za tim zudi...

ali ...

nismo znali voljeti

kada je trebalo...

srce vuce...

zelja gori...

misao plamti...

eh da barem jednom

sam ga mogla ovim usnama ljubiti...

Moja mecavo sta mi mozes

Padajte pahulje bijele

i moje tragove skrite,

zametite ove ceste i drumove

gdje korak stavljah godinama,

i evo opet u susret vasoj mecavi idem,

bez druga,

bez brata,

bez ikoga svoga,

tako sam navikao cijeloga zivota...

Padajte sad vise nista mi nemozete

osim da sibate lice i tijelo,

da zamrsite kosu dugu,

da suzu pretvorite u ledenicu,

zamaglite i moju zjenicu...

sve mozete ali samo jedno ne

uci u moje srce vrelo

koje je ljubavi prepuno,

i u njemu vasa zima umire...

Mogu cak i u vasu mecavu bespomocan leci

da od mene napravite brijeg bijeli,

pokrijete i ove usne moje,

ali svakako ne vrijedi

ona ce me pronaci

od vaseg leda oteti

u narucje priviti i reci

volim te moj jedini...

Nedostaje mi

Nedostaje mi let latica malih

u proljetnom povjetarcu,

sa ozelenjele tresnje u beharu

koje se u kosu zapletu...

Nedostaje mi usnula livada

koja nakon snijega duboka

otvara oci sa jagorcevinom i visibabama

dok stavljam noge bose

medju njene travke zelene...

Nedostaje mi tihi zubor potoka

njegove bistre kapljice na mojim ocima

taj ledeni bijeli kamen sa dna

i kako ga drzim na dlanovima...

Nedostaje mi zapaljena vatrica

u suton kada planina se sprema

da zamjeni sunce sa zvijezdama

tu u starom kaminu

koji je prepun toplih sjecanja...

Nedostajes mi Ti i tvoja ruka bijela

tvoje oci poput dva crna bisera,

tvoja kosa da leluja kao klasje zita,

tvoje usne socnije od jagode zrele...

nedostajes mi tu gore u proljece,

ljeto,jesen i zimu,

da ti uzmem ruku

i povedem ka onom nasem nebu...

Poljubio bih te

Poljubio bih te

i ruke zavukao u tvoje kose,

privio te uz tijelo svoje

da osjetis srce moje...

Uzeo bih te za ruku

poveo u setnju dugu

i nakon par koraka

opet poljubio bih te...

Volio bih te dovesti

pod krosnje borova,

i tu na tepihu od iglica

obljubiti tvoj vrat

tvoja ramena,

tvoje tijelo...cijelo...

I kada prodje moj poljubac vreli

zelim ti opet ruke drzati,

sa tobom ka domu krenuti

i tamo uz topala kamin

iznova, ponovno,zauvijek

tebe ljubiti...

Dan zaljubljenih

Kupih ruzu jednu tamnu

svjezu...tek ubranu,

i sakrih pod kaput

kao psica malog...

A onda uzurbano krenuh

do svojih skrivenih odaja,

kako bih u tisini

uzivao u njenj ljepoti...

Pa zasto bih je upakovao

to je jednolicno to rade svi,

ako je vec toliko zanosna

treba da se vidi sva ta ljepota...

I eto odrezah jedan pramen dugi

ove svoje crne kose,

zvezah kao jednu masnu

a ispod ispisah kratku poruku

sretno ti Valentinovo...

Rijeka

Ja sam rijeka

koja virove svoje krije,

sa stijenama

stoljecima druguje,

cas tih svjetlucav od sunca...

u tren mutan

za klance svoje nemilosrdan,

ali svakako moram doci svome moru

koje ceka kao zena...

uliti se u njega

i zauvijek postati

jedna mirna plava pucina...

Pust ostao

Proci ce ovaj dan,

proci i zivot...

sve ce proci...

Labudov let u jezeru,

slavujev poj u boru,

ruzin cvijet nevin i cist...

sve ce proci...

Jedna za drugom

doci ce i nista vise,

postelju poguzvati

jutrom ustati i otici,

bez sebe,

bez ljubavi,

bez icega,

proci ce...sve prolazi...

A zelio sam samo jedno da traje

ljubav...

koja vjecno u srcu ostaje...

san koji samo jednom sanjas

dusa koja samo jednom se predaje...

Zelio...

i nekako u zelji izgorio...

a volio

do smrti volio...

trazio

i pust ti ostao...

Budi

Budi mi sestra veceras...rodjena...nerodjena,

ledena studi,

nemoj se topiti u mojoj ruci,

stegni je da zaplacem,

i kroz krv moju vrelu

ka srcu kreni...

Budi mi utjeha...sjena...pratilja

noci usamljena,

tup korak tisinom nagradi

tamom u povoj stavi,

zelim samo tebi saputati,

o snu,

o zelji,

o meni,

jer ti me nikada neces odati...

Budi tu uz mene...zimo...

da ti pricam,pjevam

o necemu...

o ljubavi...

Udrite gromovi kleti

Rijec stoji preplasena moje ruke,

stijena bi da pukne od moje muke,

pokusavam svatiti nesvaceno,

slomiti nesalomljivo,

kriz od neba tezi ponijeti

i samog sebe razapeti...

Do brijega goletnog

bosim nogama valja mi prijeci,

ove pute hodio nikada nisam

kroz glog,trnje i dracu,

gdje ja to ustvari idem

ka srcu ili placu,

ili mozda istini

zar je istinu tako tesko reci...

OOO,udrite gromovi

ove pute klete

pogodite i ove moje oci proklete,

sto gledase san u bespucu

usnise ljubav vjecnu,

ma udrite sa zemljom me sastavite

opet cu ustati i prkosno reci

nikada ja umrijeti necu...

Pucaj i ti moja voljena

kroz srce gadjaj svojim strijelama

nedaj da se popnem do usnulog brijega,

nedaj me ljudima

razapece me ni kriva ni duzna

a onda kidati

komad po komad moga tijela

jer svako bi djelic necega

od Andjela...

Znam ja to

Kako je to sa tugom zivjeti

znam ja to...

kako je bolu reci dobar dan

znam ja to...

leden jastuk usnama vrelim poljubiti

znam ja to...

kako je glumiti osmijeh

dok dusa luta livadama,

da samo ja znam to...

Ali znam i jos nesto,

ovim toplim rukama grliti,

ovim malim srcem iskreno voljeti,

znam kako izgleda

sve uzeti i sve pokloniti,

i ljubomoran biti

da znam i to,

a sve ovo zelim ti pokazati

tako tiho i slatko

pod kozu ti se uvuci

i pod njom cijeli zivot ostati...

bojis li se...

plasis li se...

malo me u srce primiti

jedan mali kutak za mene sacuvaj

ostalo sve podijeli

samo mene u njemu ostavi...

Cekaj me

Cekaj me i doci cu...

neka i crni snjegovi krenu

sve ljubavi svijeta prestanu,

pa neka od kisa budu kaljave ulice

a sunce nebude imalo onaj sjaj...

samo ti me cekaj i tada

jer ja cu ti doci...

Cekaj i kada moje pjesme utihnu

nebudes imala vise nijednu poruku,

cekaj i nedaj se drugima

srce stegni nekim svojim okovima,

sacuvaj svijet u kojem mene ima

ne nedaj da te zovu u lude noci smijeha

ostani u mislima na nasim planinama

sta vrijedi noc

kada vjecnost pripada onima

koji cekanjem svojim

dobiju ljubav nad ljubavima...

Cekaj me mila...

jer cekati vrijedi

nekoga ko zeli

sa tobom u ljubavi da osijedi...

Sreca je

Sreca je kada ti usne poljubim

ovim rukama djecijim zagrlim,

sreca je kada te pogledam

i da nista rekao nisam

ti znas i osjecas

sta zelio reci sam...

Sreca je kada drhtis uz nekoga

osjecas ga kao dio srca svoga,

sreca je u mirnim jutrima

kada se ne bojimo vise nicega

jer pored nas netko slatko spava

koga zovemo ljubav nasa vjecna...

Sreca je kada nas umori dan

i taj nas posao toliko dosadan,

ali mi se trkom vracamo doma

i na vratima ceka osmijeh

uz rijeci dali smo se umorili voljena...

Ma sreca je kada seprtljavi muskarac

pokusa napraviti slasnu veceru

da bi iznenadio svoju draganu,

i pri tom mnogo toga zagori

ali jadan se trudi

da je malo iznenadi,

na kraju najbolje mu ide

casa vina,

dva jastuka,

na podu topla dekica,

i zagrli on nju pored kamina...

gladni ali ipak sretni

napravit ce zajedno

ono sto budu zeljeli...

Sreca je voljeti i biti voljen,

sreca je sanjati isti san,

sreca je zaspati zagrljeni

i jutrom se probuditi

a da ruke u snu nisu niti pustili,

jedno uz drugo i u snu

zajedno ostali...

Sreca je ono malo

kada dvoje se vole

i netrebaju nikoga

samo da su jedno uz drugoga...

Doci cu

(JOS JEDNOM HVALA,EVO PISAT CU I AKO PRESTANEM,BITI CE SAMO IZ DVIJE STVARI...)

Doci cu,
a dali cu te onakvu naci
kakvom te pamte ove oci,
dali ce biti onakvo tvoje srce
koje kuca samo za mene...

Doci cu medju tvoje oblake
napustiti svoje ulice
i nije vazno kako ces izgledati
na koju usnulu ruzu mirisati,
nisu vazne proslosti
ne nije vazno nista
osim onoga da kazes ko ti u srcu stanuje...

Doci cu i sklopi mi oci rukama
zavezi ih crnim povezima,
a zatim sjedi iza mene u uvo mi pricaj
kosu mi njezno diraj
i ja cu cutati
nebih zelio te zbuniti,
ne necu se niti okrenuti
sve cu sebi zabraniti,
ali samo jedno necu moci
kad stavis dlan na moje srce
ostjetit ces kako me izdaje
i koliko u njemu ljubavi ima za tebe...

Zbogom i hvala

Evo svemu dodje kraj,hvala svima koji su bili tu na blogu i oprostite...Napisao sam 200 pjesama posvecenih mojoj ljubavi i nije bila izmisljena...vise ih nemam kome pokloniti...zbogom od Andjela...

Kada ti ukradem san

Kada pahulja bijela

leprsava i nevina

pokuca na okna tvojih prozora,

otvorio joj da nitko nevidi,

nitko da ne cuje,

kako ti u njoj dolazim

i kradem ti san...

U njemu me zagrli

tamo daleko od svih

gdje smo samo ja i ti,

da nitko nepita za tugu nasu

za taj bol u srcu,

neka nesvate nikada

kako se voli i koliko boli,

kada usne su nijeme,

pogledi prazninu cute,

i kada srce drhti a nema se kome dati...

Samo nas san neka zna

kako se place u tami,

kako jastuk mirise na nedostajes

i kako jutro ne zelimo zvati

zeleci u snu vjecno ostati,

ja i ti zauvijek zagrljeni...

Sjeti se

Sjeti se kada te zamolih ruku da pruzis

prosetas sa mnom pod zvjezdanim nebom,

tako si bila uplasena neznajuci sta da mislis

u tom toplom vecernjem satu avgustovskom...

Sjeti se kako si pitala dali letim u oblacima

jesam li svacen dok zivim medju ljudima,

i kako si uporno se cudila mojim odgovorima

rece ovo nemoze biti istina

zar jos netko na svijetu isti san ima?

Sjeti se kako je srce tvoje malo drhtalo

iznenada ono jadno po prvi put se probudilo

na sve pakosti ovog svijeta ono vec bi naviklo

ali na ljubav ehh to nikada nije imalo...

niti one rijeci "mozes li me voljeti barem malo"...

Sjeti se kako si pobjegla kao nekim rodicama

dok istina bi duboko u tebi zakopana

pocelo je budjenje necega sto nisi imala godinama

i bojala se sebi reci pa zar sam vec zaljubljena...

Sjeti se kako to nisi dala sebi priznati

ne nemoze to biti istina ma takav Andjel ne postoji

ne nevjerujem u to ma svako se moze prodati

ali samo jedno nije bilo tvome oku jasno

kako sam tvoju dusu citao

kako sam u tvom srcu sve tajne otkrio,

ne nisam znao

samo sam rekao ono o cemu je i moje srce ceznulo...

Sjeti se da sam ti opet dosao

i do jutra s' tobom ostao,

sati su prolazili kao minute

i nije ti se dalo spavalice mala niti leci

zeljela si vjecnost tu uz mene biti...

a onda par sati spavanja

i vidimo se ispod onog starog hrasta

gdje ljubav vjecna pociva...

Ali dodjoh prije srcem vodjen

kao da sebi rekoh cekat cu ali vrijedi cekati,

kada poranila i ti,spavalica nije mogla vise spavati

i rece mi ma sto ti toliko poranio

vec bi jasno ljubomora iz duse se otela

koju nisi dala da srce prizna

nakon drugog susreta nisi me vise nikome dala...

Sjeti se mila

sjeti se jednog svijeta

jednog jorgovana,

sjeti se koliko si jednog Andjela voljela...

Ruza ne mirisana (ponovljena pjesma )

Ruza ne mirisana...

Tu u vrtu ruza

prosetah nosen mirisom sna,

tek ovlas rukom

dodirnuh latice mnogih,

ali ne bjese tako njezne

njihov miris ne osjetih,

ruke povukoh,

u strahu,

u zbunjenosti,

zasto te premile latice

moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi

vrtlar stari je ulozio u njih,

tako divno izgledaju,

miris pustaju koji dusu plijeni

i tako isto,

zanosno,

ruke pruzaju...

A onda sred mirisa istoga

u kutu vrta,

na osami bez ikoga,

u trnje zarasla,

listovima prekrivena,

od ruke vrtlara ostavljena,

ne mazena,

ne okopana,

divlja,

samoj sebi prepustena,

rasla,

cutala,

miris svoj ugasila,

cvijet davnina nije pustila,

i sva u leptirima razigranim rasla

njih u svojim laticama napajala,

ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,

a vrtlar me za ruku vracao,

ne strance,

ne prilazi njoj,

vidis koliko predivnih ruza

moj vrt ima,

pa svaka je na svoj nacin jedinstvena

zasto bas nju da uberes,

pa niti trnje,

niti lisce,

niti travu oko nje neda mi okopati,

divlja je strance,

njene latice ne mirisu,

njene boje se u oblacima skrivaju,

nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,

njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,

usne su ostale nijeme,

oci ukocene

prema tom kutu obraslom gledale,

trazile neki put

izmedju trnja i uvelog lisca

samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,

zasto se skriva ta ljepota njena,

zasto je usamljena,

nedokuciva,

zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,

glas razuma i vrtlara nije dopirao

do njih,

same su krenule put trnja i glogova,

rukama golim i stopalima bosim

razgrtah put

samo da vidim te latice srece,

culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade

vidjevsi sliku nestvarnu,

kako krocim u tu obraslu divljinu

i moje noge i ruke ostase ne ranjene

ruzine bodlje povijase se

ne zeleci povrijediti me,

uvele lisce

postade zeleno,

i oci ugledase ono sto su dugo trazile,

blistava poput kisne rose na suncu,

u tisini tame,

povijena ka tlu,

rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,

kao da se stidjela mirisati,

kao da se bojala

koliko mirisati moze...

U zanosu srece te

uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,

"starce,

samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,

samo nju ponijeti,

samo nju milovati,

samo ovu crnu ruzu

starce moj,

zelim zauvijek na srce staviti

i samo nju vjecno usnama ljubiti"...