Milo moje...

Htio sam prestati,

zelio nestati,

poj ptice proljetne

u sebi gusio,

tamnim sumama krocio,

bez puta,

bez sutra,

zivio,

stario,

i u sebi umirao,

srecu pokopao

sa bolom sazivio,

volio...

i nisam zaboravio...

Dobro jutro tuzi sam pozelio,

suzom se umivao,

sa bolom koracao,

Bogu se molio

i prestao,

i on me napustio,

ruke digao,

prokleo,

zivio sam

i u sebi umirao...

I djavla sam zvao

iz pakla ga budio,

da sjedi sa mnom

pomiluje ili ubije svojom rukom,

ali zalud

ni on me nije cuo,

nije zelio,

zivio sam,

a polako umirao...

Volio te,

zelio te,

cekao te,

a nisam imao te,

staze u trnje pretvorio

i zakopan u mjestu ostao

bez sjenke sam bio

i nisam tada znao

da svojom sjenom si prekrila moju,

i svaki moj korak pratis u stopu,

cutis,

zelis,

ali glas niti da izustis,

jer se bojis da me toliko volis...

I vrijeme odluci

ono sto srce zeli,

suze u tami progovore neizrecene rijeci,

o Boze mogu lagati sve

ali od jedne istine nemogu pobjeci,

njega cu voljeti do smrti...

Dok ja sam navikao cekati,

vec odavno znam sta srce zeli,

pod istom onom vrbom

kraj rijeke cu se sklupcati,

na osami da me niko ne vidi,

cekat cu da bol prestane,

cekati da kazem

volim te milo moje...

Volim...

Moju tugu u ocima

ko moze da svati,

budjenje usamljenim jutrima

ko da razumije,

san tisine u predjelu planine

ko moze da voli,

sirote ruke ko da prihvati

osim tebe,

ti razumijes,

ti volis,

ti me prihvatas,

ti me zelis,

ti ljubavi samo ti

mozes sve u meni da osjetis...

Zabranjuju i da volim,

na lomacu kletu me stavljaju,

mojom dusom

kao pocjepanim kaputom se igraju,

zasto,

zasto nemogu samo da volim

onog koga zelim,

pa zar nisam dovoljno tugovao,

zar nisam dovoljno poklanjao

ono sto sam mogao

zar nisam dovoljno usamljen bio,

zar nisam dovoljno plakao...

Evo i dusu na pladanj vam stavljam

i srce kidajte ,

svaki dio moga tijela imajte,

suzama mojim se napite

poslije gozbe objesne,

ali nju mi ne uzimajte

jer ona mi je sve,

bez nje

nema vise ni mene...

tako stidno,

tako grubo,

tako milo,

tako jednostavno,

tako bolno,

tako sretno,

reci cu

volim je...

OPROSTAJNO PISMO...

Oprostite mi svi ali ovako mora biti.Neka oproste i oni koji su u mojim

pjesmama nalazili sebe i oni koji su zeljeli me,i oni koji nisu, i oni koji su

samo povremenu bili tu.Oprostite mi svi.Oprostite ako sam nekoga i

povrijedio,oprostite ako su moje suze u pjesmama bile toliko jake za one

koji su citali,oprostite sto je jedan muskarac plakao i suzama pjesme

pisao...oprostite sto sam pisao,to sam radio zbog nje...

Reci cu Vam istinu i to poslednju,neka ovo budu i poslednje rijeci jednog

Andjela...Zelio sam samo jedan kutak iz kojeg mogu pisati i ono sto

osjecam staviti tu da i drugi slicni meni mogu se u tim rijecima naci...Pisao

sam o njoj,pisao sam njoj,pisao sam mojoj Vili,pisao sam jedinoj zeni koju

ovo srce zeli.Svaku pjesmu sam posvetio njoj,ovo mjesto u nekom

virtualnom svijetu posvetio sam njoj,moje suze,moj san,moje samoce,moja

lutanja i cekanje suncanih jutara,posvetio sam njoj.Nikada nisam zelio biti

popularan,niti da moje pjesme neko objavi i na njima

zaradjujem,NEE,pisao sam ono sto mi iz srca izlazi,pisao sam dusom i

osjecajem.Pisao sam za nju...suze u ocima uvijek su bile za nju...jer je

jedina uz koju ova dusa umorna zeli ostariti...

Bol moju ne primajte licno,niti ove suze koje kvase tipke po kojima moji

prsti kucaju,na tren samo osjetite i zamislite svog Andjela kako place dok

ovo pise...svako slovo natopim po jednom suzom...i u svakoj tacki dajem

predah ovom srcu koje nemoze da kuca istim taktom kao onda kada je

smireno...istina je... bol cu ipak sam uzeti za sebe...Trudio sam se na sve

Vase komentare bar po neki da stavim svoj,trudio se da oni koji osjecaju

moje pjesme ne ostanu uskraceni za moje rijeci i kako se obracam njima,to

je kao da me ne interesuje njihova prisutnost tu...to onda znaci da nekoga

omalovazavam,ne nisam to zelio...trudio sam se,strasno sam se trudio da

uoblicim svoje rijeci i nekako bezbolno kazem da ovaj Andjel pripada samo

jednoj Vili.Oni koji me prate vec odavno, nije tesko moje rijeci preslikati i

reci to su moje poruke.Dovoljno je mojih par pjesama procitati i imate sliku

cijelu o Andjelu...i boju kose i boju ociju i lice u mnogim pjesmama sam

ugradio sebe i svoj lik.Pisao sam dusom i zelio sam da ona cita ono sto

pisem,jer sam pisao njoj...

Boli me dok ovo pisem,boli me ...strasno bole ove rijeci...

Znam da ce i mnoge od Vas ovo boljeti,ali kao mene nikada...

Ne krivite me,ne krivite sto samo nju mogu voljeti,ne krivite sto samo njoj

mogu pisati,ne krivite molim Vas sto samo nju zelim...

Vec odavno srce mi je uzela,svojim snovima...

Ta Vila je Arwen,ta Vila je Tina,ta Vila je Andjela uzela...

Jos jednom oprostite i ne krivite,moje pjesme ce da stanu,moju bol cu

skriti,moje ce usne ostati nijeme,a moje oci i tijelo vjerujem da ste sve imale

i ljubile.Nekome bi bilo drago da ga tolike zene zele i vole,ali ja nisam taj

meni je ipak dovoljna samo jedna koja ce do smrti me voljeti...

Neka bude muk i tisina,neka me odnese vjetar zaborava,neka moje ime

ostane prasina razasuta po dinama,neka moja ljubav bude poslednja moja

zelja da me poljubi toplim usnama...

Zelio sam svoju Vilu pjesmama dozvati,zelio sam svoj san imati,zelio sam

svoju kolibu i kamin topal,zelio sam sretan biti,zelio sam sa Vama svoje

osjecaje dijeliti,zelio sam jednom je dovesti i svima je predstaviti,zelio sam

od srece plakati,ali nije mi se dalo...

Oprostite tugu cu skriti,rijeci pokusati zaboraviti,svoje pjesme

ugasiti,kovceg bola sa sobom ponijeti i u tisini polako plakati jer moju

ljubav niste mogli razumjeti...

Oprosti mi moja Vilo,oprosti mi Tina,nemogu ti ljubavi pisati...oprostite

Mi svi...

TI...

Ti moja zvijezdo sjevera,

moju dusu si digla iz pepela,

iz mraka dubine okeana

na sunce izvela...

Ti ruzo usamljena

za mnom si jedina plakala,

svoje njezne ruke sklopila

i moje ime u molitvi dozivala...

Ti si moje jeseni kisa

u proljeca cvjetna pretvorila,

leptirov razigran let

u moje oci stavila...

Ti zbog koje zivot vrijedi zivjeti,

ti zbog koje vrijedi cekati,

ti zbog koje vrijedi mrijeti,

ti ljubavi,

ti si moja bivsa,

sadasnja,

buduca,

nevjesta nevjencana,

Vila ne ljubljena,

ruza ne mirisana,

suza radosti ne isplakana,

ceznja ne dokucena,

ti,

ti si mi srce ukrala i zakljucala

negdje ga cuvas

u vrtu svojih mirisnih jorgovana,

ti ljubavi,

ti moja jedina ljubavi,

samo ti mila moja

nemoj me nikada izdati

i reci da ces me do smrti voljeti...

Moglo je drugacije...

Kad srusimo sve,

i u prah i pepeo

pretvorimo nase zelenilo,

ruzama pokidamo latice

a njihovim trnjem

pospemo pute

gdje bosim nogama

krociti moramo,

tek tad svatimo...

moglo je drugacije...

I ta jesen kada dodje

u nase duse se uvuce,

usamljenim korakom kroz opalo lisce krenemo

dok pogledom neku pokislu

skitnicu uz put sazaljivo pogledamo,

tek tad se sjetimo

kako je ljepo grijalo

to sunce koje je proslo...

Evo kise ce uskoro

sa njima i zeleno lisce

polako da umre

padne,

i pogazeno da bude,

bas kao i zivot koji prodje

a sunce ne uzme,

ljubav ne osjeti,

na kraju oci sklopimo

i svatimo,

moglo je drugacije

mogli smo voljeti

i sretni biti...

Tiho negdje na nekoj osami

nase tijelo hladno ce pokopati,

hvalospjev na kraju izreci,

kriz postaviti,

ime ispisati,

okrenuti ledja

i za tren nas zaboraviti,

sutra nas niko se nece ni sjecati,

osim onih koji su nas voljeli

i jedino oni

u snu ce potajno jecati

i prosaputati

moglo je zivote moj biti drugacije...

Moja Gospo 2...

Evo Gospo svijecu ti palim

ovim drhtavim rukama svojim,

lomim se sam sa sobom

neznam vise od cega sam stvoren,

dali to crnu krv imam,

reci mi na tren iskrena budi

gdje me ovaj zivot moj vodi...

Ko sam ja Gospo moja,

dali uopce pripadam tu gdje jesam,

zasto si mi dala toliko ljubavi i snova

koje nemam kome da dam,

nemocan sam u maglovitim jutrima

nemocan pred rijecima,

"nemogu da volim vise od ovoga

koliko te Andjelu sada volim"...

Koji kriz na mene si stavila

pece me i boli,

zar zelim mnogo,

zar trazim nesto veliko,

zar koliba trosna

je dvorac pun raskosi,

zar je ljubav do smrti samo uzrecica

koju si ti izmislila,

pa zar i ti nisi u kolibi zivjela

i zasto onda dvore nisi zeljela,

zasto,

zasto,

zasto si to cinila,

dali si i ti Gospo voljela?

Da,

ipak ovu cu svijecu ugasiti,

jos jednom te pogledati

i pitati dali jos uvijek

neko svijecu pali i za ovog Andjela

kojeg ste moja Gospo stvorili

da bi na njemu ucili

koliko smrtnik

zeli da voli

i

bude voljen...

Lisce brsljana...

Noge od olova,

ruke od mramora,

srca iznemoglog,

ociju sklopljenih,

krocih sam u tu tamu...

Bez sebe sam vec odavno

ali bez tebe...

navikao nisam,

ti jedina zvijezdo moja vodiljo

ti,

za koju zivot vrijedi zivjeti...

Ali taj tren dodje i

tama me uze pod svoje

osjetih da uz mene nisi

nemam te,

nemam ni sebe,

pogledom te trazih

u pomrcini snova,

na uvelom liscu brsljana

tvoje suze zelih

da napoje moju dusu zednu,

cvjet u kosi ti zamisljah,

ruku ti milovat

pozeljeh...

izgubljen u ocaju,

zarobljen u sjecanju,

svatih

za ljubav treba dvoje...

Trgnut iz svog svijeta

dolaskom nepoznatih glasova,

spoznah istinu gorku

na hridini mora sjedim usamljen

i valovima pricam

ono sto osjecam

jer drugog nikoga nemam,

a tako bi zelio na tren

da uz sebe tebe imam...

Kose raspletene...

Veceras budi zanosna i ljepa

raspleti kose bujne,

u povjetarac pusti miris

tvoga opojnog tijela,

i tek krisom

ocima krupnim

predji preko tih smrtnika

koji zele usne da ti ljube...

I nemoj biti ledena

nemoj biti gruba

nemoj biti nedodirljiva,

pusti neka ti pridju

sigurno u mislima imaju

neku novu pricu

zanimljivu,

sretnu,

ili tuznu,

ali je imaju

osim ako nisu gusani

koji ni dvije rijeci

izgovoriti neznaju...

Tesko je tvoj svijet razumjeti

i samocu koju treba zivjeti,

tesko je naci osobu

i u njoj sebe citati,

tesko je

vrlo tesko voljeti,

patiti,

plakati,

sreci se nadati,

tesko je svoju dusu ubiti

i protiv nje ici,

tesko je samoj sebi reci

moram nekoga imati

znam da nije taj

ali bar usamljena necu biti...

I dok rijeci nekog iz mase

budes slusala,

kroz njega gledala

naizgled se malo smijala,

on jadan ce se truditi

i u trenu pomisliti

evo vec na moju pricu pada

ipak cu biti neka faca

koja je osvojila

jednu zenu koja je bila nedodirljiva...

Eh,tada

dolaze samo dvije misli

koje ti zeli reci,

soba mi je blizu

ili mogu li telefon dobiti,

ipak na to se sve na kraju svodi...

I pomisli u taj cas

tvoj Andjel ulazi,

prekriven svojom tamom

sa ocima iz kojih se tisina cita

neobican kao uvijek

stidljivo usamljen,

u dusi vec znas da rijeci koje ce reci

nece biti ocekivane

nekada vec ti davno kazane,

zamolit ce za ples

i pruziti ruku svoju,

pogledat ce te u oci

krisom se osmjehnuti,

dok ce tiho upitati

mozes li voljeti

nekoga ko te zeli

do smrti voljeti...

Hoces li mu ruku tada pruziti,

zelis li sa njom zaplesati,

mozes li ga voljeti

i za njim umirati

dok on bude umirao za tobom?...

Velebitska Vilo...

Bio sam tamo gdje glas je muk

tisina jedina spoznaja,

bio sam tamo i nisam mogao cuti

dodir tvoj osjetiti,

bio sam tamo uz promukao glas

i sa suznim ocima te dozivao,

a u tmini jedino tvoj lik me pratio...

Bio sam tamo na litici

gdje vukovi vise ne zavijaju,

ruze ne cvjetaju,

osmijesi umiru,

ruke hladne postaju,

bio sam tamo

i tiho cuo u daljini

da mi ime dozivas

i uz njih jos jedna rijec SAN...

Andjeluuuu,

sjeti se mili moj

da snove odsanjali nismo,

taj glas me zvao

i na ivici usamljen sam stao...

Bio sam tamo,

beznadje okusio,

onako slomljen od svih bitaka

mozda i pozelio

da litica proguta ovo tijelo

nevrijedno zivljenja,

i vjecno da usnim

san koji dozivio nisam...

Bio sam tamo,

ali glas sam ti cuo

dali sam se zalud vratio

jedino moje,

da bih samo jednu noc

u kolibi prekrivenoj snijegom

uz tebe zoru docekao,

uz kamin i vatru zaspao

tvoje ruke osjetio...

Vratio sam se da na kamenu osamljenom

uz tebe budem,

vratio se da usamljeni ne budemo oboje

vratio se da ti kazem

volim te moja Velebitska Vilo...

Sudbina...

Osame su moja sklonista,

napustene pruge za nigdje

bez vozova i stanica,

moj put u nadolazecim

maglovitim jutrima...

Sada svatam sudbine kleti mac,

nad vratom mi stoji od rodjenja

taj moj zivot cijeli,

jedan iskorak ka sreci

i on vec ostricom zlom

pocinje sjeci...

Meni se neda sici na stanici

mirnih dolina koje srce zeli,

sudbina prokleta mi zla maceha

dok majke

ova dusa jadna se i ne sjeca...

Zato Vi dobri ljudi

koji srecu imate,

budite to i za mene

ponekada se sjetite Andjela

i recite sebi

presretni smo sto nam dusa

nije ukleta kao njegova...

Kad odu svi...

Onda kad odu od mene svi,

ruke kad dignu od mene

moje snove kad pokradu

zelje moje ubiju,

ruke mi svezu,

i bespomocnog bace u tamnicu,

samo ti mi ostani...

Nikoga ove oci ne trebaju

niti se tih zlih nakaza boje

zivota se srce ne plasi

samo dok me tvoje oci gledaju

tvoje ruku miluju,

za srecu mi samo trebas ti

moja jedina ljubavi...

I neka me niko ne svati

iz tamnice moje tijelo

na kriz neka razapnu

mojom krvlju neka se caste

mojom suzama neka se smiju,

ne nemogu da me uniste

neznaju to da urade

nemogu da me slome

samo dok si ti uz mene...

Za zivot mi trebas ti

za novo jutro sunca tvoje oci

za moje proslo

sadasnje

i buduce

pokloni mi svoje srce

da uz moje

ostari na nekoj osami

prepunoj ljubavi...

Praporci kocija...

Uvijek krive pute sam gazio

na svakom od njih zalutao,

zvijezde su skrili oblaci

dok sam tumarao u pomrcini...

Evo vec proslo je i stoljece

a ja jos luam u bespuce,

tek pomalo grane sunce zivota

podjseti me kako je ljepa sreca,

ali brzo se skrije

nestane,

i opet kazem dobro vece

moja kraljice tame...

Skrivam tu srecu koja kratko traje

duboko u sebi da je ne unistim,

prikupljam kao mrvice kruha

da postane jaka,

mocna,

da krene u poslednji svoj boj,

da krene ka njoj,

onako ozaren dam srce na dlanu

i zaboravim tamu,

zamjenim sa snom koji

traje vjecnost cijelu...

Tako naivno,

cisto i bijelo,

bez trunke lazi,

da progovori moja dusa

koja se skriva,

da nemislim igre ljubavi

i kako u par recenica

te dovucem do moga kreveta,

ne,

nezelim te za jednu noc,

nezelim te niti za neko vrijeme,

ja zelim te,

za sve buduce

sto dolazi da budes uz mene

i da me volis

da me zelis,

da uz mene staris,

da budes moja

i vise nicija,

da budem tvoj

i da ti dam cijeli zivot svoj...

Bas te noci uz praporce kocija

koje vuku se po snijegu,

tada kada zazvone sva zvona

i sreca bude na svim licima,

jedan Andjel ce otvoriti tvoja vrata,

to ce biti njegova poslednja bitka

i samo ce jedno pitati voljena,

dali je na drvcetu

umjesto zvijezde

figurica od Andjela,

dali je sreca tvoja u planinama

ili u nekim drugim ocima...

Sanjam...

Sanjam ti kose bujne

poput klasja zita

kako lelujaju

na tihom povjetarcu...

Sanjam ti oci iskrene

pune osmijeha i srece

kako me gledaju

i miluju,

tako cedno

prelaze preko moga lica

kao da nevjeruju...

Sanjam da bol zamjenih

sa zanosom,

sanjam da tugu zaboravih

i osmijeh stavih na lice,

sanjam da ljubav postoji

i da zbog nje vrijedi zivjeti...

Sanjam ti stopala meka

kako propadaju u travu,

leptiri oko tebe igraju,

sanjam kako mi vode na dlanu nosis

hladne,

planinske,

dok ti ruke drhte...

Sanjam svoj spokoj

bez igdje ikoga

poput gorstaka

koji zeli ostariti

negdje daleko od svih

sa zenom

koju voli...

Crno vino...

Daj mi da pijem nocas sestro

nepitaj za suze moje

zar su bitne i tebi

i drugima,

naspi mi samo crno vino

nek bude crno kao ova tmina moja...

Nemogu ti sestro veceras biti brat

dusa mi luta po snovima

krv moja vrela se zgrusala

a srce jedva da cujem

odisem ti sestro nekim daljinama

igubljenog pogleda

usamljen sam u nepreglednim poljima...

Nemam izlaza,

kroz to vino mozda ga nadjem

mozda mi ocima otvori neki put

mozda svatim sto svatiti ne zelim

mozda ti se sestro moja vise i ne vratim

ali neplaci

brat tvoj uvijek odlazi sam

i u tisini...

Volim je sekice,

volim je srcem cijelim

a ona nezna kako sa dusom se dijelim,

i bolje da bude tako

bolje da nezna kako je biti voljena

bolje da ne dohvati dugu sa neba,

bolje da nadje nekoga obicnog smrtnika

bolje da ima covjeka koji slici svima

mozda je bolje da se sjeca

kako je mogla biti sretna...

Ne placi seko moja

neplaci jer suza tvoja me boli

ona je iskrena

puna bola,

nemoj da se cakli na tvome licu nocas

znam da vec slutis kako bratu

zadnje case sipas

cutis i ne kazes

a vec znas

da cu sa jutrom otici u maglu...

Moram sekice moja

moram,

ostavljam ti ovu casu praznu,

i nju,

ako nekada navrati

reci joj

brat te moj volio i ginuo

za tebe,

sada svoj trag je zametnuo

nestao,

iscezao,

samo je zadnje ovo tebi napisao

ako ga volis

znat ces gdje da ga trazis...

Zivote moj...

Trebam jos samo jedan san

zar je mnogo zivote moj,

samo njega da odsanjam

pa neka bude i zadnji

zivotu moj umorni...

Tada neka i stanes

ovu dusu opijati

i kroz moje vene teci,

neka zgasnes u mom oku

i prestanes sa mnom se boriti

moje srce lijeciti,

neka utihnes

u meni zivjeti,

samo pokloni mi

jos jedan jedini

san u kojem cu sretan biti...

Neka bude to tvoj zadnji dar

dok napustas ovu dusu djeciju,

pokloni mi da joj kose dodirnem

zadnji i prvi put,

neka osjeti moje ruke

jer rijeci su puste bez dodira ovog toplog

bez ociju koje se tope,

bez usana koje vape,

bez drhtaja koji

ce srce njeno da uzme,

pokloni mi da je pogledam

i da joj led otopim,

pa sutra idi iz mene zivote

bar sretan

cu sklopiti ove oci nevine...

Uspavano srce...

Srce sam uspavao

u izgubljenim davninama,

medju rusevinama

starih gradova slatko spava,

sanja predivne sne,

tvoje ruke,

tvoje oci,

sanja i miruje

cekajuci na tebe...

Oci sam sklopio

i put neba poletio,

nezele se otvoriti

progledati,

uzivaju sklopljene

u idili pored kamina,

zamisljaju tvoje tople ruke

kako moje kose mrse,

nezele se otvarati

kada sanjaju svijet

u kojem si ti...

Ruzu rosnu sam sacuvao

u ruci mi jos stoji

za tebe je milujem,

tebi je zelim dati,

hoces li je uzeti

mila moja,

nudim ti je

za vjecnost cijelu...

Andjelu moj jedini...

Rodjen u inat drugima

nisam birao oca i majku,

nisam imao izbora,

nisu me niti pitali

dali bi zelio zivjeti u ovom svijetu...

A mozda da su se sjetili

ili barem na tren pomislili,

mozda bas tada bi uvidjeli

da nisam isti kao ostali,

da u mojim ocima je drugi plam

u srcu mom drugi je zar,

mozda,

mozda,

eh mozda da su se sjetili

mozda me nebi ni rodili...

Ovako glogov vijenac po rodjenju dobih

amanet mi to bi za zivot cijeli

rastoh uz njega

i sve vise me stezao

trnje sa mene nije imao ko pokidati

toplih ruku zeljan sam ostao,

vjecno zarobljenik svog labirinta zelja

zene koja voljeti do smrti moze

ahhh,

a toliko sam se trudio

pronaci je u ovom vrtlogu

cemera od zivota,

svoje sunce dohvatiti

i uz njega zivjeti...

Da oce,

da majko,

pored vas ipak siroce sam

koje samo Vam luta svijetom

sa samo jednom zeljom

zaspati pored voljene moje

njene usne da me ljube,

suze da mi pokupe,

glog da mi skine,

srce da miluje,

pustili ste me moji voljeni

da Vas Andjel bude niciji,

ucili me da se borim

a u mene niste usli,

moju ljubav za kojom vapim

niste svatili,

i kako sada bilo kome reci

da samo zelim

biti neciji,

ko ce moje snove voljeti

moje oci obljubiti,

ko ce sa mnom plakati

ko ce me tjesiti,

kome da dam ovu svoju snagu

i volju da se zivota ne bojim,

ko da me svati

kada ni Vi to niste mogli...

Vas sin se umorio,

u zelji da budem neciji

sagorio,

ostala mi je samo

ova noc koja u krilu me njise,

ona i samo ona

moje korake razumije,

moje suze brise,

i samo ona mi sapuce

Andjele neboj se

imas mene

jedinu koja te razumije...

Da,

ostala je samo ona

kao vjecna saputnica kleta,

a tako zarko zelim

zamjeniti je sa suncem

voljeni moji,

tako zarko zelim biti neciji

tako,

tako,

tako,

jako zelim cuti rijeci

VOLIM TE

Andjelu moj jedini...

Bojim se...

Zamolio bih te za ples

pod otvorenim nebom

dok kisa nam

obraze i oci kvasi,

ali nesmijem,

mozda se i bojim...

Pozelim u trenu tom reci

te rijeci koje nebo ruse

izgovoriti zakopana slova

porusiti granice

sa rijecima Volim te...

Zadrhtim dok se samo sjetim

da ti ruku u ruci drzim

stegnem da osjetis

da se vise nikada

zivota ne bojis...

Svega se bojim

cak i toga da te dijelim

ali trpim

sam u sebi zudim

skrivam i cutim

nemogu od toga pobjeci

ali mogu kriti

koliko te samo zelim

voljeti...

Bojim se,

smijem li to naglas izgovoriti

mozda me neces razumjeti

ljubav moju pokusati svatiti

mozda,

mozda me nemozes ljubiti

i moja biti,

i mozda

ipak u nekom starackom domu

sa kosama sijedim

svoj konac

usamljen cu docekati

sa sjecanjem

kako sam samo malo zelio

voljeti,

i u svojoj kolibi

sretan htio umrijeti...

Sjena...

Zar i ti moja sjeno

od mene bjezis,

osjecam nemogu te stici

svakim novim korakom

sve si mi dalja...

Evo i raskrsce ubrzo dolazi

pratit cu te nekako do njega

a onda izaberi sama,

ja cu lijevo

putem svojih snenih planina,

ti moja vjerna sjeno

uhvati korak bez straha

budi uz mene,

cuvaj ove moje snove,

ili moja pratiljo kreni desno

i stani uz rame

nekom novom nepoznatom...

Ovim umornim korakom

do Bozica cu stici

na raskrsce zivota,

tada mila moja sjeno

pogledaj u oci ovog sanjara,

budi jaka kao do sada

i reci gdje ti dusa spava...

Desno je magla

i neka nova sretna jutra

srcu nepoznata,

ili lijevo putem svojih snova

uz rame ovog Andjela

koji samo zeli na bozicnom

drvcetu biti tvoja

zvijezda...